Branko Tošović

 

Bosnich/Bosniakisch

Bosanski/bošnjački jezik

 


 

 

 

 

Bosnien und Herzegowina
Bosna i Hercegovina
Босна и Херцеговина

 

 

 

 

 


 

Bosniakisch-Kroatische Föderation

(Federacije Bosne i Hercegovine)

 

 

 

 

Serbische Republik

(Republika Srpska)

 


 

Bosnische Sprache

 

aus Wikipedia, der freien Enzyklopädie

 

Bosnisch ist eine Sprache aus dem Slawischen Zweig (südslawisch) der Indoeuropäischen Sprachen.

Bosnisch ist linguistisch weitgehend identisch mit Kroatisch und Serbisch und wurde früher mit diesen zu "Serbokroatisch" zusammengefasst. Seit dem Zerfall Jugoslawiens in verschiedene Nationalstaaten wurden auch die jeweiligen Dialekte als verschiedene Sprachen anerkannt (vergleiche die Anmerkungen in Dialekt). Das Bosnische zeichnet sich gegenüber dem Serbischen und Kroatischen vor allem durch eine hohe Anzahl von Fremd- und Lehnwörtern aus dem Türkischen (Turkismen) aus.

Bosnisch wird von ca. 4 Millionen Menschen in Bosnien-Herzegovina, wo es Amtssprache ist, als Muttersprache gesprochen.

Der Language Code ist bs bzw. bos (nach ISO 639).

Die Sprache wird mit dem Lateinischen Alphabet geschrieben.

 

http://de.wikipedia.org/wiki/Bosnische_Sprache

 


Bosnien-Herzegowina

Bosnien und Herzegowina, wichtige Links [DKÜ Info]

 

Bosnien

 

Bosniaken

Muslime-Bosniaken

Die bosnisch-herzegowinischen Muslime

Bosnisch


Brotbacken auf bosnisch


BH Search

Trazim

Trazim DE

Balkanika Balkanski pretrazivac

YU MIDI [Download tekstova pesama po imenu izvodjaca]


Univerzitet "Dzemal Bijedic" Mostar

Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Odsjek za bosanski jezik i književnosti Filozofskog fakulteta u Tuzli

 


Kitabhana

MalaRaja

 

Moslem.de

 

ITAT Graz - Links für Bosnisch


Ivan Lovrenovic. Jezik pometnje


Aleksa Santic Mostar Rjecnik

Bosanski poslovni recnik

Bosna Pedia Poslovice

Bosnia.ba Directory

Breza Online Forum

Isasoft Tuzla_Lista

Moj bosanski-skolski rjecnik

Rjecnik

Zezal bosanski rjecnik

______________________

 

Fachwörterbücher

Stručni rječnici

_________________________________________

 

Zweisprachige rterbücher:

Dvojezični rječnici

 

Bosansko-perzijski rjecnik

_________________________________________ 

 

Liste

Lista

 

Ante Cuvalo o Povijesnom rjecniku Bosne i Hercegovine 


 Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 191

02.
Februar
2001.


Arhiva Dani
191


Sinan Gudžević
 

 


Ako je čestota turcizama mjerilo "čistote" bosanskoga jezika, onda bi i Matija Bećković mogao biti pjesnik toga jezika. U njegovim pjesmama rovačkim ima turcizama i više no u Emini

 

Jahićeva gramatika bosanskoga jezika
Ničim izazvan uvod
Ko je prevario Bošnjake? Jedna stranka, koja ih je, nazivajući samu sebe braniteljicom njihovih korijena i dostojanstva, opljačkala i dovela na rub biološkoga istrebljenja. Uloga razularene četničije i ustašije dobro je u tom istrebljivanju poznata, no uloga te bošnjačke stranke kao da nije dovoljno. Uvod Dževada Jahića u Gramatiku bosanskoga jezika, nažalost, jedan je od repova te stranke i njene neopisive neodgovornosti prema tome nesretnom narodu

redinom ovoga januara moglo se u novinama naići na vijest da je Ustavni sud Srbije, na predlog Republičkoga javnog tužilaštva za utvrđivanje ustavnosti i zakonitosti odredaba Statuta opštine Tutin, jednoglasnom odlukom proglasio neustavnim Statut opštine Tutin. Zato što se u tome statutu tvrdi da postoje Bošnjaci, bosanski jezik i teritorija po imenu Sandžak. Rečeno je tužilaštvo, naime, ocijenilo da teritorija Sandžak ne postoji u relevantnim odredbama ustava i zakona današnje Jugoslavije. Pa je ocijenilo da je i naziv "Bošnjaci" kao sinonim za onamošnje muslimansko stanovništvo, neutemeljen u ustavnim okvirima i prethodne i sadašnje Jugoslavije, te da se Bošnjaci ne mogu tretirati u sistemu ni kao narodnost ni kao nacija. Jer se, vele ustavobraniteljske sudije, Bošnjaci u Statutu opštine Tutin tretiraju kao narodnost, što nema izvorišta ni osnova u važećem Ustavu, ni u Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma. A na kraju, javljaju novine, da je predlagač osporio i naziv "bosanski jezik" (za koji valjda u rečenom statutu piše da je u upotrebi u tutinskoj opštini), te u odluci napisao da taj jezik - ne postoji.

Sve bi se, da nema ovoga posljednjega, dalo pokriti tvrdom latinskom riječju lex dura, sed lex. Stvarno, u državnim dokumentima ni one prave Jugoslavije ni ovoga sadašnjega patrljka od Jugoslavije - Sandžaka nije bilo. Nije bilo ni Bošnjaka. (A ni Bosanaca). Ali da ustavni sud jedne države crno na bijelo objavi da ne postoji jedan jezik (pa postojao on ili ne), e to neće biti da se u sudova baš često dešava.

Šta u Uvodu piše... Stvar biva još težom time što ima knjiga u kojoj piše da se u Sandžaku ne samo govori bosanski jezik već da tim jezikom govore stanovnici Sandžaka po imenu Bošnjaci. Knjiga je nova, štampana latinicom, sva slogom Times, ovdje Roman, ondje Italic, osim korica na kojoj su Monotype Garamond slogom složena imena trojice autora i pola naslova knjige. Knjiga nije bilo koja, već se zove Gramatika bosanskoga jezika, a napisala su je trojica autora: Dževad Jahić, Senahid Halilović i Ismail Palić. E u uvodu te knjige to piše. Uvod je napisao Jahić, na šezdeset velikih stranica, a na stranicama je dosta sitan slog; tu, na nekoliko mjesta, izriče Jahić tvrdnju koju ustavni sud Srbije odlučno pobija: da u Sandžaku Bošnjaci govore jezikom bosanskim. Ne može se predbaciti prevelika sloboda onome ko rekne da se i ostala dvojica autora, Halilović i Palić, u ovome slažu sa Jahićem; jer teško da bi zajedno napisali knjigu kakva kod svakog slobodna čovjeka izaziva veliku radoznalost i poštovanje za poduhvat.

Nije mi uspjelo da saznam jesu li sudije srpskoga ustavnoga suda prije donošenja svoje odluke tražile mišljenje kakvoga nepotkupljivoga lingviste, ili su odluku donijeli malo po zakonu, a malo onako kako se u Srbiji zna suditi u posljednjih deset godina. Da sam nešto sudija Ustavnoga suda Srbije, mene bi bilo sram ovakvu odluku potpisati. Ne zato što sam rodom iz kraja Sandžaka, niti što mi je ime Sinan, već stoga što sud, pa bio i ustavni, ne može znati da li jedan jezik postoji ili ne postoji. Jer to potanko ni uvijek ne zna ni nauka kojoj je to glavni zadatak: lingvistika. Ta nauka još nema ni spisak jezika na svijetu, nema ni tačan ni približan. Ta nauka još nije uspjela ni da odredi pouzdane kriterije za razlikovanje dijalekta od jezika, a ni skoro najvažniju stvar: kad jedan dijalekt postaje jezik. Te budući da poznajem ozbiljnih nekoliko jezikoslovaca, poštenih i neobrukanih, koji, dakle, u svojoj nesumnjivoj naučnoj nepotkupljivosti, ne mogu reći da postoji ili ne postoji bosanski jezik u Sandžaku, ja ne mogu a da ne reknem Ustavnome sudu Srbije da mu je ova odluka van pameti.

Istu riječ bih mogao uputiti i Dževadu Jahiću. Ja sam u Sandžaku rođen, i išao sam u osnovnu školu ondje, pa u gimnaziju u najvećem sandžačkom gradu, Novom Pazaru, pa sam mnogo puta bio u Sjenici, a po nekoliko puta u Tutinu, Rožajama, Bijelom Polju, Ivangradu, Priboju, Pljevljima, Novoj Varoši. Bio sam i u dosta sela na Pešteri. Sada svake godine barem jednom odem do Pazara. Ni u jednom od tih mjesta, za sve ove godine, ja se ne mogu sjetiti da sam ikad čuo kako neko jezik koji se ondje govori zove bosanskim. A nije da me to nije zanimalo, no me zanimalo jeste, i to mnogo. Ja sam naziv "bosanski" čuo samo jednom u Istanbulu, od jednoga iseljenika porijeklom iz Bosne. Moji rođaci ondje jezik zovu "bošnjački", svi od reda. Pitao sam najstarijega među njima (sjećam se, kao da je jutros bilo, kad su odselili, prije trideset i pet godina) gdje je čuo da se naš jezik zove bošnjački. "Ovde", rekao mi je. "Mi ovde tako svi zborimo, po - bošnjački." U Sandžaku sam pak ponekad čuo da muslimani svoj jezik zovu - turskim. "Razumiješ li kad ti se turski rekne!?"

Ime Ćamilovo Jednom sam o tome razgovarao i sa rahmetli Ćamilom Sijarićem, u Novom Pazaru. Ovo mi je Ćamil rekao: "Slušaj me, ti Sinane: ti si iz Staroga Vlaha, a ja sam iz Bihora i sa Donje Pešteri; nemoj da me izazivaš, ti tu stvar znaš kao i ja: to je naš jezik, zajednički, od Novoga Marofa sve onamo do Vranja, i još do ispod Vranja, do Kumanova; tu se dijete rodi u Vranju i ne mrdne nigdje iz Vranja sve dok u školu ne pođe; onda pođe u školu i učiteljica povede razred na ekskurziju u Pulu, a ono dijete, koje iz Vranja nije nikuda mrdalo, sve u Puli razumije. No daj da mi nešto drugo sad pričamo!" Tako mi je Ćamil rekao i rekao je još da je najbolje ime za jezik baš srpskohrvatski ("volja ti s crticom, volja bez nje"). Ovo može posvjedočiti Ismet Rebronja, bio je tu. Sad vidim da ime Ćamilovo stoji na spisku Izvora za rečenu Gramatiku bosanskoga jezika. Sa svoga jezika Ćamil svakako zaslužuje da bude građa za normiranje jezika kojim se služimo, no Ćamil bi bio žalostan kad bi vidio da su autori djela uzetih za uzore samo oni s muslimanskim imenima, i kad bi vidio da na tome spisku nema, da samo njih pomenem, Alekse Šantića i Isaka Samokovlije. (Šantić je, doduše, pomenut, na stranici 129., u fonološkom dijelu knjige, perom Senahida Halilovića, kao autor pjesme Emina "koju je veliki srpski pjesnik iz Bosne i Hercegovine... napisao na čistom bosanskome jeziku", no nema ga u Izvorima za Gramatiku. Ako je Emina pisana "čistim bosanskim jezikom", onda ova gramatika nije gramatika toga jezika. Emina je pisana više jednom mješavinom nego "čistim" bosanskim jezikom. Ako je čestota turcizama mjerilo "čistote" bosanskoga jezika, onda bi i Matija Bećković mogao biti pjesnik toga jezika. U njegovim pjesmama rovačkim ima turcizama i više no u Emini).

Zanimljivo je da na spisku Izvora za Gramatiku nema ni imena najprevođenijega znanog bosanskog pjesnika svih vremena, Izeta Sarajlića. Njegove su pjesme prevedene na 53 jezika, i ispred njega stoji samo neznani pjesnik Hasanaginice.

Jahićev predgovor u nekolikim važnim stvarima prelazi u krupnu petljavinu. Evo, na prvoj stranici, on veli, govoreći o srednjojužnoslavenskom dijasistemu, ne navodeći nikakva lingvističkog dokaza ni izvora za svoju tvrdnju, kako se iz pet širih dijalekatskih cjelina toga dijasistema razvilo četiri jezika, i to hrvatski i bosanski, kao zapadna srednjojužnoslavenska grupa, te srpski i crnogorski, kao istočna srednjojužnoslavenska grupa. A završava ovako: "Danas se upotrebljavaju nazivi srpski, hrvatski i bosanski jezik, s tim što naziv crnogorski jezik još nije zvanično priznat." Ostavljajući po strani anatemu na naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski, koju združeno, evo tome već desetak godina, bacaju srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski državotvorni lingvisti, mora se postaviti pitanje: kako to da ne valja naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski, a valjaju istočni ili zapadni srednjojužnoslavenski? I šta to znači "da naziv crnogorski jezik još nije zvanično priznat"? Ko ovakvu rečenicu napiše, morao bi napisati i ko to zvanično vrši priznavanje jezika! Postoji li, možebiti, kakva Organizacija ujedinjenih svjetskih jezika, koja na zasjedanjima svoje generalne skupštine, s vremena na vrijeme, prima nove jezike u svoje članstvo, a stare otpušta, umrle proglašava mrtvima, a nepoćudnima zavodi sankcije i embargo na oružje? Ili neka druga organizacija, koja priznaje i ukida samo nazive jezika? A šta ako sutra, ili za godinu dana taj nepoznat netko, što jezike daruje zvaničnim priznanjima, objavi da je i crnogorski jezik priznat? Kako će se onda objaviti jezička razdvojba zetsko-sandžačka? I kako će onda Jahić crnogorskim državotvornim lingvistima dokazati da je zetsko-sandžačka jezička zajednica neprirodna i umjetna, te da sandžačka tica jatu bosanskome mora?

Jezik kao vjeroispovijest Jahić, dalje, na stranici 39. veli da i govor Goranaca spada u bosanske dijalekte, te veli da je taj govor najisturenija jugoistočna tačka bosanskoga jezika. Ovdje je autor morao svoju tvrdnju obrazložiti, jer je goranski govor u lingvističkom smislu prije dijalekt makedonskoga, pa prije i srpskoga jezika negoli bosanskoga. Autoru je za pripadnost jeziku očito jedino važna i svakako presudna vjeroispovijest govornika. A to nije sitna petljavina za nekoga ko se stalno busa u nauku i naučnost. Kad je o govorima riječ, čudno je što govorima iseljenika u Tursku posvećuje samo osam površnih redaka. Ako tamo živi preko milion bosanskih, hercegovačkih i sandžačkih muslimana ili, možda, i više miliona (oko četiri, tvrdi Halilović u svojoj knjizi Bosanski jezik, Sarajevo, 1991.), kako je onda Gora, a ne barem Bursa, najisturenija jugoistočna tačka bosanskoga jezika? I kako to da je toliko važna goranska govorna zajednica, a ona milionska u Turskoj, velika možda kao cijele dvije Bosne - nije? Valjda se Jahić ne želi miješati u unutrašnje stvari turske države, prozivajući je pred takozvanom međunarodnom javnošću za asimilaciju doseljenika Bošnjaka? Nije jasno, a nije ni objašnjeno, kako to Srbi iz Gorskoga Kotara (koji svoj jezik zovu srpskim) pripadaju istočnoj srednjojužnoslavenskoj grupi jezika, a Goranci i Sandžaklije, ili milioni turskih muhadžera, zapadnoj? Te nam nema druge do zaključiti da ta podjela nije zasnovana na kakvoj ozbiljnoj nauci, već je vjerovatno načinjena na izvanjezičkim temeljima. Nešto mislim, to bi bilo kao kad bi njemački jezik imao protestantsku i katoličku lingvističku osnovicu.

Izraz "srednjojužnoslavenski dijasistem" izišao je iz retorte Dalibora Brozovića. A Dalibor Brozović je osvjedočeni dušmanin Bosne i bosanske kulture. On je onaj koji je na osnivačkom skupu esdea, 1990. u Sarajevu, u svojstvu hadezeovskoga izaslanika iz Zagreba, kazao kako će se Hrvatska braniti na Drini. On je među lingvistima imao i najvišu političku funkciju, bio je dopredsjednik hadezea. U svojoj knjizi Standardni jezik, iz godine 1970., on pjeva pjesmu nad pjesmama hrvatskosrpskom/srpskohrvatskom jeziku (pominje ga preko 200 puta), da bi 1994. napisao da taj naziv treba zauvijek odbaciti jer je "opasno višeznačan i nepovratno kompromitiran", te da umjesto njega treba usvojiti kabinetski naziv "srednjojužnoslavenski". Sad vidimo da se naziv sviđa i Jahiću, čim ga uzima bez obrazloženja.

Pa na stranici 55. i 56. Jahić piše nešto malo i o Književnom dogovoru u Beču. I veli kako su za temelj zajedničkoga jezika potpisnici (on ih sam naziva "najugledniji gramatičari i književnici toga vremena") uzeli "južno narječje", "tj. Vukov hercegovački i Gajev štokavsko-ijekavski dijalekt kao književni". A baš bi bilo zanimljivo pročitati objašnjenje Jahićevo o tome šta je pod ovim mislio! Kako i sam predobro znade, i "Vukov hercegovački" dijalekt je štokavsko-ijekavski, te bi valjalo saznati otkud ovdje Gaj. Jer Gaj ne samo da nije bio potpisnik Dogovora već nije bio ni pozvan da dođe, zbog mutnih novčanih poslova sa knezom Milošem. Nije bez osnove sumnja da Jahić u svojoj nepodnošljivoj lakoći upotrebe riječi i nalaženja bosanskih neprijatelja ne haje za to je li Gaj bio potpisnik Bečkoga dogovora ili nije, ili mu je ispod časti da provjerava.

Ovakvih primjera ima dosta.

A gdje je alfabet Uvod ovakav kakav jeste, ovakvoj gramatici nije ni bio potreban. Mnogo bi bila bolja bez njega. No očito se do njega mnogo držalo. Kako drukčije no opsjednutošću uvodom objasniti ozbiljan propust da ovakva knjiga nema ni tablicu s latiničnim (i ćiriličnim) slovima? To svaki udžbenik gramatike ima. A autori su ovu svakako pisali s namjerom da bude udžbenik. Ovo biva tim čudnije što je autor nekoliko stranica posvetio i bosančici i arebici i matufovači, ali nije našao za potrebno, ili je pak zaboravio, da bar jedan list odvoji i na njemu napiše, evo ovo je danas alfabet toga jezika.

Nevjerovatno je da Jahić, nesumnjivo obrazovan lingvista, sa bibliografijom zbog koje bi mu pozavidjeli mnogi današnji profesori, nigdje u tolikom uvodu ne pominje pluricentričnost dijasistema koji onako sladostrasno brozovićevski imenuje. Valja reći da su u pogledu imenovanja jezika Srbi i Hrvati u boljem položaju, jer naziv jezika izvode iz imena naroda, a ne iz imena zemlje koju narod nastanjuje. Ne zovu svoj jezik srbijanski ili hrvaćanski. U posljednjih deset godina lingvisti, kako bosanski, tako i srpski i hrvatski, u svojoj žalosnoj misiji da razdvoje i zemlju i riječi, učinili su da se uspostavi golema razlika u značenju između pridjeva "bosanski" i "bošnjački". Te tako, danas, ono što je bosansko odnosi se na zemlju Bosnu (i Hercegovinu), a ono što je "bošnjačko" odnosi se na Bošnjake; te ne znam šta bi to bilo tako strašno ako bi se jezik Bošnjaka zvao bošnjačkim. To bi mogao biti jedan varijetet u našem pluricentričnom jeziku, čiji se centri za sada svakako nalaze u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Podgorici. No bošnjački lingvisti sad bi pukli posred hrpta prije no što bi jezik prozvali bošnjačkim. Jer su 1991. bili pozvali stanovništvo da, pri popisu stanovnika, u rubriku za jezik, upiše bosanski. A ime Bošnjak za muslimane država (to jeste vladajuća stranka) promovirala je kasnije. E kako to sad promijeniti, te kako to reći Bošnjacima? Ja se za tu promjenu ne zalažem, niti me razularena lingvistika bošnjačka, hrvatska, srpska ili crnogorska ičim privlače. Samo mi je čudno što bošnjački lingvisti ne zovu svoj jezik bošnjačkim. Time ne bi umanjili petljavinu, ali bi izmamili pohvale svojih šovinističkih kolega hrvatskih i srpskih. Te bi, po modelu njihovu, mogli kazati da je bošnjački jezik kojim govore Bošnjaci. A to im predlažu i dva glavna zagrebačka protivnika naziva bosanski, Bosanci Ladan i Brozović. Mogli bi ih, vala, i poslušati, kad ih u svačemu slušaju. Time bi se održao kontinuitet bošnjačke poslušnosti. Važan dokument za učvršćenje te poslušnosti predstavlja depeša carske vojne kancelarije bečke, pisana godine 1882, a upućena komandantu okupacionih snaga u Bosni i Hercegovini, Josipu Filipoviću: "Preporučuje Vam se najtoplije da naročita obazrivost u vjerskim pitanjima, pri čemu ima da kod stanovništva poklonite svoju pažnju brižljivom njegovanju katoličkog elementa koji se pokazao pouzdan i nastojanjima Monarhije prijateljski raspoložen... pored katoličkog stanovništva treba da obratite svoju pažnju i muslimanskom stanovništvu i da mu poklonite svoju osobnu zaštitu, tim više što muslimani ne samo da imaju najveći zemljišni posjed nego predstavljaju relativno najnapredniji i najprosvjećeniji dio stanovništva... zatim vam se preporučuje da dovedete muslimane u bliži kontakt s katolicima i da naročito spriječite približavanje ili savez muslimanskog s pravoslavnim stanovništvom, koje treba da se najoštrije nadzire s obzirom na eventualne, okupaciji neprijateljske aspiracije."

Ovaj tuđinski diktat, stotinu i više godina nakon što je napisan, velik dio bošnjačke neodgovorne inteligencije iz Sarajeva danas smatra za svoj politički cilj. I time vara Bošnjake. Ovi su pak Srednji Južni Slaveni sa muslimanskim imenima, koje je jedna stranka, nazivajući samu sebe braniteljicom njihovih korijena i dostojanstva, opljačkala i dovela na rub biološkoga istrebljenja. Uloga razularene četničije i ustašije dobro je u tom istrebljivanju poznata, no uloga te bošnjačke stranke kao da nije dovoljno. Ovaj je uvod u gramatiku, na žalost, jedan od repova te stranke i njene neopisive neodgovornosti prema tome nesretnom narodu. Zgoda sa tutinskim statutom i beogradskim sudom jedan je od manjih belaja, te treba zvati u pomoć ljude koji znaju učiniti da se ne okrene u kakav velik.


Arhiva Dani
191

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com

na vrh

http://www.bhdani.com/arhiva/191/t19117.shtml

 


 

Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 166

500 RIJECI DEJTONSKOG SPORAZUMA

Sta na japanskom znaci kako? Zasto je turski ambasador nezenja? Zasto je ruskom ambasadoru trebalo osam sati da procita Oslobodjenje? Kakva je uloga padeza u diplomatskoj komunikaciji? Zasto egipatski predstavnik trazi profesoricu? Ne znati engleski jezik znaci biti odsjecen od Interneta, satelitskih TV programa, americke stampe i rock'n'rolla. Ne znati bosanski a zivjeti bas u Bosni, otvara takodjer niz nemogucnosti. Sta su u Sarajevu naucili strani ambasadori i ko od njih zna reci i nesto vise od dobar dan i nema problema

 

 Pise: Sandra Ibrahimovic 


 

 

Vas jezik je jako tezak, jer jednu rijec mozete reci na sto nacina. Naprimjer: kuzis, kontas, kapiras, shvatas, razumijes. A tek padezi, pa izgovor, gramatika... subhanallah!", kazao nam je jedan informaticar iz Saudijske Arabije koji je, kako tvrdi, za samo cetiri mjeseca naucio bosanski. Razlog za takvo sto jeste posao, a rezultat pokazuje kako bosanski nije nemoguce nauciti ukoliko mu se svakoga dana posveti sat ili dva. To su, uostalom, potvrdili i ambasadori Irana i Kine u Bosni i Hercegovini, sa kojima smo napravili kratke razgovore na bosanskom, bez pomoci prevodilaca.

Diplomatska misija ambasadora traje cetiri godine. Dani su od stranih diplomata u BiH pokusali saznati koliko ih, kako i, uslovno receno, zasto govori bosanski. Ispostavilo se da, sem predstavnika Kine, Turske, Irana, Grcke i Rusije, ambasadori najcesce "nemaju vremena" nauciti nesto vise od: dobar dan, dobro jutro, dobra vecer, dovidjenja, nema problema, ima problema... Evo kako sa komsijama, bosanskim kolegama i novostecenim prijateljima razgovaraju predstavnici Pakistana, Svicarske, Danske, Egipta...

Ahmet Erozan, ambasador Republike Turske: Njegova dusa je, kako voli reci, u Bosnu dosla davno. A fizicki je zapravo stigao tek z98. godine. Buduci da je za vrijeme sluzbovanja u Moskvi naucio ruski i zahvaljujuci cinjenici da bosanski jezik ima mnogo turcizama, za njega ucenje bosanskog jezika nije predstavljalo veliki problem. Savrseno razumije ono sto mu se kaze. I oficijelno i neoficijelno. "U zvanicnim razgovorima uvijek baratate sa 500 istih rijeci koje sadrzi Dejtonski sporazum. Mozete se i sami uvjeriti u to. No, sa zenama je teze jer su one sofisticiranije. Za njih treba znati mnogo vise rijeci. I tu je moj problem. Bosanski sam naucio uz pomoc knjiga i komuniciranja. A znam i neku rijec na hrvatskom jeziku. Recimo, moja funkcija se na hrvatskom kaze veleposlanik. Vrlo je vazno znati lokalni jezik i zbog citanja stampe. Po mom misljenju, vrlo je vazan motiv za ucenje jezika. Recimo, ako ste diplomata i pri tome ste ozenjeni, vas motiv, naravno, nikada nece biti tako velik kao motiv nezenje. Informacije radi, nisam ozenjen. Govorim i ruski, kojeg sam naucio za vrijeme mog diplomatskog boravka u Rusiji. Bio sam motiviran i moj ruski je jako dobar. U toku studiranja naucio sam francuski i engleski."

Thor Gislesen, ambasador Kraljevine Norveske: Na poslovne sastanke obavezno vodi svog prevodioca, a u neoficijelnim razgovorima ponekad se posluzi i nekom bosanskom rijeci. Za godinu dana napusta nasu zemlju, razocaran: "Za cetiri godine, koliko sam vec ovdje, uvijek je nedostajalo vremena za ucenje vaseg jezika. Za mene su svi jezici vazni. Jer ukoliko ne govorite jezik drzave u kojoj obavljate svoj posao, uvijek ste limitirani na odredjeni nacin. Recimo, ne mozete tacno osjetiti sta se desava medju stanovnistvom. Naravno, ja uz pomoc prevodioca svakodnevno citam vase novine, ali bih rado razgovarao sa ljudima. I ta vrsta komunikacije mi nedostaje. Mogu razumjeti Bosance kada kazu znema problema' ili zima problema'. To cesto cujem na vasim ulicama. Bosanski je jako kompliciran. Za ljude iz skandinavskih zemalja tesko je izgovarati rijeci koje pocinju sa c ili c. Prije Bosne radio sam u Latviji i Iraku. Nisam naucio jezike tih zemalja iz istog razloga kao ni bosanski. Govorim engleski i francuski."

Dr. Muhamed Tarig, otpravnik poslova Pakistana: Bosna je njegovo prvo diplomatsko iskustvo. I cim je stigao, potrazio je profesora bosanskog jezika. No, pod pritiskom obaveza, casovi su bili sve rjedji. Zbog toga danas dr. Tarig zna reci tek nekoliko rijeci na bosanskom. No, misljenja je da je njegov izgovor jako los jer, kako kaze: "Jedne prilike htio sam da objasnim nesto o Vukovaru. I kad sam spomenuo Vukovar, niko me nije razumio zbog loseg izgovora. Tesko je izgovarati vase c, c, z, dj... Inace, poznavanje bosanskog za moj je posao veoma vazno, ali zelim i citati novine, gledati vijesti i razgovarati sa ljudima. To sve sada uspijevam uz pomoc prevodioca. Ali ako provedete nekoliko godina u nekoj zemlji, onda trebate uciti jezik te zemlje kako biste mogli osjetiti autenticne stvari. Tako bih volio citati poeziju na vasem jeziku. Volio bih citati Maka Dizdara, Ivu Andrica, Mesu Selimovica... Za sve ostale stvari pronadjem nacin da se sporazumijem. Ako odem u prodavnicu, ljudi iz ambasade mi napisu na komad papira ono sto zelim kupiti, a neke rijeci znam i ja. Nekada bude i smijesnih scena. Jedan nas kolega iz ambasade otisao je u prodavnicu da kupi rodjendanske svijece. I kako nije znao objasniti sta zeli kupiti, prodavacici je prvo rekao birthday i poceo puhati kako bi je asocirao sta zapravo zeli."

Wilhelm Schmidt, ambasador Svicarske: Petnaestog decembra 1997. zavrsio je svoju diplomatsku misiju u Africi. Istog dana je u poslijepodnevnim casovima zapoceo svoj posao u Sarajevu. Ne zna bosanski jezik i iznosi listu razloga: nije bilo vremena; u BiH ljudi govore engleski, francuski, njemacki...; postoje prevodioci; bosanski jezik je kompliciran.

Ipak: "Zaista sam dosao s namjerom da naucim bosanski, ali je to za mene jako komplicirano, a dodatnu teskocu mi predstavlja to sto ja govorim i engleski, francuski, njemacki i talijanski. I kada govorite cetiri jezika, onda je svaki naredni teze nauciti. Dolazim iz zemlje u kojoj se govori nekoliko jezika i nije mi jasno zasto se ovdje jezik dijeli kada je to jezik kojeg svi razumiju. Normalno je da se u razlicitim gradovima govori razlicitim akcentima i da postoje neke razlicite rijeci, ali to nije razlog da se jezik dijeli. Ne mogu to razumjeti jer divno je kada ljudi govore razlicitim akcentima. Vi ne morate voditi u Srbiju ili Hrvatsku prevodioca. Na vasem jeziku znam pozdraviti i reci nema problema."

P.D. Mantzournais, ambasador Grcke: U Sarajevo je dosao 1997. i jos uvijek ne zna do kada ce tu ostati. Aktivno govori engleski i francuski, kojeg je studirao, a sluzi se bosanskim i bugarskim. Nasu ekipu je pozdravio na tecnom bosanskom jeziku i odmah ostavio dojam da zna nesto vise od: "dobro jutro", "dobar dan" ili "dobra vecer". Ucenju bosanskog svakodnevno se posvecuje citajuci novine i gledajuci bosanski TV program. "Prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu radio sam u Makedoniji kao generalni konzul. Ucio sam i makedonski jezik, koji mi je bio dobra priprema za ucenje bosanskog. Misljenja sam da bi svaki diplomata koji treba provesti nekoliko godina u drugoj zemlji trebao uciti jezik te zemlje. E, sad je pitanje u kojoj mjeri? Recimo, kada bih ja otisao u Sinaj, ne bih ucio mnogo taj jezik, jer je daleko od moje zemlje. No, sa BiH je drugi slucaj. Ako se sjecate, prije rata ex Jugoslavija i Grcka su imale specijalne odnose. I danas su odnosi izmedju BiH i Grcke jako dobri. I samim tim je i moj interes kao diplomate za ucenje vaseg jezika veci. Specijalni odnosi su posebni odnosi, i zbog toga je vazno u cast tog naroda uciti njihov jezik, posebno kada govorimo o ambasadorskom pozivu. Balkan je kao mozaik i da bi se shvatio taj region, potrebna je velika ljubav. A za ucenje vaseg jezika potrebno je i mnogo truda."

Uffe Wolffhechel, ambasador Kraljevine Danske: Prije cetiri godine je otvorio Ambasadu Kraljevine Danske u Sarajevu. Od tada "nikada do sada nije imao vremena za pohadjanje barem sto brzih lekcija bosanskog jezika". Za Dane kaze: "Zao mi je zbog toga. Kad je rijec o obavljanju mog posla, bosanski jezik nije prepreka jer prisutnost medjunarodne zajednice je natjerala sve djelatnike da se komunicira na engleskom. Ali mi vas jezik nedostaje u razgovoru sa obicnim ljudima. Iako mnogi od njih govore neki strani jezik, prava je steta sto sa obicnim ljudima ne mogu u potpunosti komunicirati na bosanskom. Malo razumijem, a ponekad pokusam nesto reci na vasem jeziku, ali obicno kada me niko ne gleda, jer zbog sedam padeza uvijek ste u situaciji da pogrijesite. Necu vam davati primjere, ali zaista pokusavam. Bit cu zlocest i uporedit cu Bosnu sa Danskom. Mnoge diplomate koje dodju u Dansku ne znaju jezik moje zemlje. I sa Bosnom je isti problem. I Danska i Bosna su male zemlje, i to je mozda razlog zasto se diplomate ne potrude da nauce vas jezik. Za mene se zaista ne moze vezati taj razlog. Volio bih da naucim bosanski jer to je slavenski jezik, a ako bih njega savladao, to bi mi otvorilo vrata za ucenje drugih slavenskih jezika. Moj stav je da bez obzira na velicinu i znacaj jezika zemlje u kojoj trebate provesti, recimo, cetiri godine, dobro je nauciti taj jezik. U Bosni mnogo ljudi govori engleski i cesto ne osjecate potrebu da govorite bosanski, ali zalim sto, recimo, ne mogu citati Dane. Govorim spanjolski i francuski. Francuski sam ucio jer MIP izricito zahtijeva da svaki diplomata moje zemlje nauci taj jezik, a spanjolski sam naucio u Venecueli. No, tada sam imao vremena jer sam bio sekretar ambasade."

Dr. Salah El-Ashry, ambasador Egipta: Dr. El-Ashry kaze da mu je ucenje bosanskog jezika potrebno zbog komuniciranja sa ministrima i politicarima sa kojima se sastaje u pratnji prevodioca. Ne zbog sebe, nego zbog njih. U BiH je dosao prije godinu dana i jos uvijek zbog kolicine posla u ambasadi nije uzeo casove bosanskog. No, ima u planu. Trenutno trazi iskljucivo profesoricu - lijepu i profesionalnu. I napominje: "Ovo kazem da se malo nasalimo. Ali je neophodno da u slobodnim trenucima sa profesorom ucim bosanski, prije svega zbog mog posla. Jer kad je rijec o komunikacijama u prodavnici ili na ulici, covjek nadje nacina da se sporazumi. Ali kad je rijec o ministrima, to znaci - jedan ministar, jedna prilika i sastanak koji obicno ne traje dugo, mora biti efikasan. I tada obicno imam prevodioca. Recimo, nedavno sam boravio u Bihacu sa nekoliko ministara. U jednom trenutku ostali smo bez prevodilaca i nastala je sutnja. Ili jos jedan primjer: na jednom sastanku prevodilac je otisao po neki dokument. U sobi je nastala tisina. Trebam bosanski da razbijem tu tisinu. Naravno, zelim da preko vikenda ucestvujem u ljetnoj atmosferi, u razgovoru sa obicnim ljudima na ulici. Ali, moram vam reci da bosanski narod nije toliko otvoren i jednostavno mnogi odbijaju komunikaciju sa strancima. Shvatam to kao posljedicu dugogodisnjeg komunistickog rezima koji je vladao u vasoj zemlji. Moje je misljenje da ukoliko boravite u nekoj zemlji dugo godina, onda velicina i znacaj jezika ne bi trebali odredjivati limite diplomatama u kojoj mjeri da nauce taj jezik. Bosanski jos uvijek ne znam, ali preda mnom su jos tri godine i vodit cu se svojim poslovnim i moralnim nacelima. Inace, govorim engleski, francuski, arapski, a za vrijeme boravka u Indoneziji naucio sam i njihov jezik."

Seyed Homayon Amirkhaly, ambasador Islamske Republike Iran: U BiH je stigao prije godinu i pol dana i od prvog dana se posvetio ucenju bosanskog. Svaki dan po sat vremena. Sa gospodinom Amirkhalyjem napravili smo 15-minutni intervju bez pomoci prevodioca. Evo sta nam je rekao: "Zelio sam nauciti bosanski ne zato sto mi treba za moj posao, vec zato sto zelim komunicirati sa obicnim ljudima. Vase pitanje koliko velicina i znacaj jezika te specijalni odnosi zemalja odredjuju u kojoj ce se mjeri neki diplomata posvetiti ucenju jezika zemlje u kojoj vrsi diplomatsku misiju je veoma vazno, ali ja zaista na njega ne znam odgovoriti. Moje je misljenje da bi svaki diplomata bez obzira u kojoj zemlji boravio nekoliko godina trebao nauciti jezik bar u mjeri u kojoj ce najjednostavnije stvari znati reci na tom jeziku. Ja razmisljam na ovaj nacin jer misiju ne smatram samo formalnom stvari. Inace, bosanski jezik za mene nije beznacajan jer se njime komunicira na cijelom Balkanu, a Bosanaca danas ima po cijelom svijetu. Govorim engleski jezik, arapski, a za vrijeme diplomatske misije naucio sam i bugarski. Bosanski jezik je jako tezak iz razloga sto ima sedam padeza i stalno morate paziti na promjene da biste govorili ispravno."

Filip Sidorski, ambasador Rusije: Za vrijeme diplomatskog rada u Uzbekistanu, Filip Sidorski je saznao da istekom te misije direktno dolazi na ambasadorsko mjesto u Sarajevo. Zbog toga nije bilo vremena za brze jezicke pripreme. Ali u Sarajevu, prvo sto se naslo na radnom stolu ruskog ambasadora bili su knjiga bosanskog i rjecnik. Sidorski objasnjava: "Za moj posao je jako vazno da citam novine i oficijelne note MIP-a. Za tri mjeseca sam bio u stanju citati bosanske novine. Kad sam prvi put uzeo Oslobodjenje u ruke, da bih ga procitao od korica do korica, bilo mi je potrebno osam sati. Sada da bih pregledao tri dnevne novine i magazin, trebam trideset minuta. Naravno, u tih 30 minuta citam ono sto je najvaznije za moj profesionalni angazman: intervju, dnevna zbivanja i komentare. Volim da kazem da bosanski koristim kada kupujem, ali kada bih prodavao, ne bih mogao. U kontaktu sa ministarstvima koristim prevodioca ili direktno komuniciram na engleskom. Radio sam na Istoku, tako da govorim perzijski i pasto. Boravio sam i u Uzbekistanu, ali nije bilo tolike potrebe da ucim taj jezik jer ih mnogo govori ruski. Ne treba gledati na velicinu i znacaj jezika, jer kada znate jezik zemlje u kojoj radite, to otvara mnoga vrata i pomaze vam da obavljate svoj posao mnogo bolje. Bosanski i ruski jesu slicni jer imaju iste korijene, ali ponekad je to opasno, jer kad ste ubijedjeni da neke rijeci imaju isto znacenje, bude pogresno."

Mitsunori Namba, ambasador Japana: Za svakog Japanca ucenje cak i engleskog jezika, objasnjava ovaj ambasador, predstavlja veliki problem. Jer nijedan alfabet bilo kojeg jezika sa zemaljske kugle nije slican japanskom. Zbog toga ambasador Japana u BiH priznaje: "Nisam ucio bosanski prije dolaska ovdje. Imamo istih rijeci, ali su znacenja veoma razlicita. Naprimjer, kako na japanskom znaci proslost, a ima znaci sad. To ne znaci da ja s vremena na vrijeme ne naucim pokoju frazu na vasem jeziku koja bi mi posluzila u prodavnici, taksiju. Naprotiv, ja u prodavnici ili sa taksistima primjenjujem ono sto naucim u prirucnicima za ucenje vaseg jezika ili, bolje receno, ono sto me moji bosanski radnici u japanskoj ambasadi nauce. Govorim engleski, kojeg sam ucio u skoli, i francuski, jer sam proveo u Zenevi tri godine. Radio sam i u Indiji. Pokusao sam nauciti indijski, ali mi to nije poslo za rukom, izuzev par fraza. Ni sa bosanskim ne stojim bolje, ali dat cu sve od sebe da memorisem jos nekih rijeci i izraza na vasem jeziku. Volim vasu zemlju i mogu vam reci da ima nesto zajednicko u mentalitetu Japanaca i Bosanaca. Naprimjer, obje zemlje jako vode racuna o respektu roditelja, starijih osoba."

Objavljeno u broju 166 DANA, 4. avgust / kolovoz 2000.

 http://www.bhdani.com/arhiva/166/t16609.htm

 


 

Gramatika bosanskoga jezika
reprint izdanje
 

Autor: ~~~ ~~ ~~~

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1996.  
Ilustrirano?: Ne
ISBN: brj0000001
Jezik: bosanski
tvrdi uvez; 152 strana

 

Online cijena: 15.00 KM (11.11 USD) 

Raspolozivost: isporuka odmah

Rezime
Reprint - izdanje udzbenika bosanskog jezika za srednje skole iz 1890. godine, koji dokazuje postojanje i posebnosti bosanskog jezika. Danas, kada se u politickoj i strucnoj javnosti sirom bivse Jugoslavije, pa i sire, vode zucne rasprave o (ne)postojanju bosanskog jezika, ova knjiga, kao zivi dokaz imena i tradicije bosanskog jezika, moze doprinijeti otklanjanju mnogih nejasnoca u vezi sa ovim delikatnim pitanjem.

 

http://www.interliber.com/catlistdetail.asp?ProductID=1914


 

 

Gramatika bosanskoga jezika


 

25.00 €
kupi me

GRAMATIKA BOSANSKOGA JEZIKA
Izdavac: Dom stampe Zenica
Autori: Dzevad Jahic,
Senahid Halilovic,
Ismail Palic

Godina izdavanja: 2000
Broj strana: 476
Povez: mehki
Masa: 706 gr

Gramatika Bosanskog jezika je naucno djelo namijenjeno prvenstveno ucenicima srednjih skola, ali moze bti korisna i studentima visih i visokih obrazovnih ustanova, kao i predavacima jezika.
“Rijec je o prvoj suverenoj Gramatici bosanskoga jezika i bitna je za sve narode, jer bosanski jezik konacno ulazi u porodicu standardnih jezika buduci da sada ima i Gramatiku i Pravopis”, rijeci su dr. Josipa Baotica naseg uvazenog lingviste i gramatologa.
Udzbenik je jos jedan dokaz da su domace lingvisticke snage stasale u dovoljnoj mjeri kako bi, nakon projekata Pravopisa i Rjecnika promoviranih u Moskvi i Lenjingradu pred najznacajnijim svjetskim slavistima, mogli da se upuste u izradu Gramatike.
Projekat je izuzetno ambiciozan ako se ima u vidu da se radi o prvom ovakvom poduhvatu nakon dugog niza godina. Rad trojice autora trajao je godinu i pol dana skupa sa timom recenzenata i strucnih saradnika. Citav projekat je iniciralo Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta.

http://vip.saray.net/lib.asp?id=DSZ002

 


 

 Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 191

02.
Februar
2001.


Arhiva Dani
191


Sinan Gudžević
 

 


Ako je čestota turcizama mjerilo "čistote" bosanskoga jezika, onda bi i Matija Bećković mogao biti pjesnik toga jezika. U njegovim pjesmama rovačkim ima turcizama i više no u Emini


 

Jahićeva gramatika bosanskoga jezika
Ničim izazvan uvod
Ko je prevario Bošnjake? Jedna stranka, koja ih je, nazivajući samu sebe braniteljicom njihovih korijena i dostojanstva, opljačkala i dovela na rub biološkoga istrebljenja. Uloga razularene četničije i ustašije dobro je u tom istrebljivanju poznata, no uloga te bošnjačke stranke kao da nije dovoljno. Uvod Dževada Jahića u Gramatiku bosanskoga jezika, nažalost, jedan je od repova te stranke i njene neopisive neodgovornosti prema tome nesretnom narodu

redinom ovoga januara moglo se u novinama naići na vijest da je Ustavni sud Srbije, na predlog Republičkoga javnog tužilaštva za utvrđivanje ustavnosti i zakonitosti odredaba Statuta opštine Tutin, jednoglasnom odlukom proglasio neustavnim Statut opštine Tutin. Zato što se u tome statutu tvrdi da postoje Bošnjaci, bosanski jezik i teritorija po imenu Sandžak. Rečeno je tužilaštvo, naime, ocijenilo da teritorija Sandžak ne postoji u relevantnim odredbama ustava i zakona današnje Jugoslavije. Pa je ocijenilo da je i naziv "Bošnjaci" kao sinonim za onamošnje muslimansko stanovništvo, neutemeljen u ustavnim okvirima i prethodne i sadašnje Jugoslavije, te da se Bošnjaci ne mogu tretirati u sistemu ni kao narodnost ni kao nacija. Jer se, vele ustavobraniteljske sudije, Bošnjaci u Statutu opštine Tutin tretiraju kao narodnost, što nema izvorišta ni osnova u važećem Ustavu, ni u Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma. A na kraju, javljaju novine, da je predlagač osporio i naziv "bosanski jezik" (za koji valjda u rečenom statutu piše da je u upotrebi u tutinskoj opštini), te u odluci napisao da taj jezik - ne postoji.

Sve bi se, da nema ovoga posljednjega, dalo pokriti tvrdom latinskom riječju lex dura, sed lex. Stvarno, u državnim dokumentima ni one prave Jugoslavije ni ovoga sadašnjega patrljka od Jugoslavije - Sandžaka nije bilo. Nije bilo ni Bošnjaka. (A ni Bosanaca). Ali da ustavni sud jedne države crno na bijelo objavi da ne postoji jedan jezik (pa postojao on ili ne), e to neće biti da se u sudova baš često dešava.

Šta u Uvodu piše... Stvar biva još težom time što ima knjiga u kojoj piše da se u Sandžaku ne samo govori bosanski jezik već da tim jezikom govore stanovnici Sandžaka po imenu Bošnjaci. Knjiga je nova, štampana latinicom, sva slogom Times, ovdje Roman, ondje Italic, osim korica na kojoj su Monotype Garamond slogom složena imena trojice autora i pola naslova knjige. Knjiga nije bilo koja, već se zove Gramatika bosanskoga jezika, a napisala su je trojica autora: Dževad Jahić, Senahid Halilović i Ismail Palić. E u uvodu te knjige to piše. Uvod je napisao Jahić, na šezdeset velikih stranica, a na stranicama je dosta sitan slog; tu, na nekoliko mjesta, izriče Jahić tvrdnju koju ustavni sud Srbije odlučno pobija: da u Sandžaku Bošnjaci govore jezikom bosanskim. Ne može se predbaciti prevelika sloboda onome ko rekne da se i ostala dvojica autora, Halilović i Palić, u ovome slažu sa Jahićem; jer teško da bi zajedno napisali knjigu kakva kod svakog slobodna čovjeka izaziva veliku radoznalost i poštovanje za poduhvat.

Nije mi uspjelo da saznam jesu li sudije srpskoga ustavnoga suda prije donošenja svoje odluke tražile mišljenje kakvoga nepotkupljivoga lingviste, ili su odluku donijeli malo po zakonu, a malo onako kako se u Srbiji zna suditi u posljednjih deset godina. Da sam nešto sudija Ustavnoga suda Srbije, mene bi bilo sram ovakvu odluku potpisati. Ne zato što sam rodom iz kraja Sandžaka, niti što mi je ime Sinan, već stoga što sud, pa bio i ustavni, ne može znati da li jedan jezik postoji ili ne postoji. Jer to potanko ni uvijek ne zna ni nauka kojoj je to glavni zadatak: lingvistika. Ta nauka još nema ni spisak jezika na svijetu, nema ni tačan ni približan. Ta nauka još nije uspjela ni da odredi pouzdane kriterije za razlikovanje dijalekta od jezika, a ni skoro najvažniju stvar: kad jedan dijalekt postaje jezik. Te budući da poznajem ozbiljnih nekoliko jezikoslovaca, poštenih i neobrukanih, koji, dakle, u svojoj nesumnjivoj naučnoj nepotkupljivosti, ne mogu reći da postoji ili ne postoji bosanski jezik u Sandžaku, ja ne mogu a da ne reknem Ustavnome sudu Srbije da mu je ova odluka van pameti.

Istu riječ bih mogao uputiti i Dževadu Jahiću. Ja sam u Sandžaku rođen, i išao sam u osnovnu školu ondje, pa u gimnaziju u najvećem sandžačkom gradu, Novom Pazaru, pa sam mnogo puta bio u Sjenici, a po nekoliko puta u Tutinu, Rožajama, Bijelom Polju, Ivangradu, Priboju, Pljevljima, Novoj Varoši. Bio sam i u dosta sela na Pešteri. Sada svake godine barem jednom odem do Pazara. Ni u jednom od tih mjesta, za sve ove godine, ja se ne mogu sjetiti da sam ikad čuo kako neko jezik koji se ondje govori zove bosanskim. A nije da me to nije zanimalo, no me zanimalo jeste, i to mnogo. Ja sam naziv "bosanski" čuo samo jednom u Istanbulu, od jednoga iseljenika porijeklom iz Bosne. Moji rođaci ondje jezik zovu "bošnjački", svi od reda. Pitao sam najstarijega među njima (sjećam se, kao da je jutros bilo, kad su odselili, prije trideset i pet godina) gdje je čuo da se naš jezik zove bošnjački. "Ovde", rekao mi je. "Mi ovde tako svi zborimo, po - bošnjački." U Sandžaku sam pak ponekad čuo da muslimani svoj jezik zovu - turskim. "Razumiješ li kad ti se turski rekne!?"

Ime Ćamilovo Jednom sam o tome razgovarao i sa rahmetli Ćamilom Sijarićem, u Novom Pazaru. Ovo mi je Ćamil rekao: "Slušaj me, ti Sinane: ti si iz Staroga Vlaha, a ja sam iz Bihora i sa Donje Pešteri; nemoj da me izazivaš, ti tu stvar znaš kao i ja: to je naš jezik, zajednički, od Novoga Marofa sve onamo do Vranja, i još do ispod Vranja, do Kumanova; tu se dijete rodi u Vranju i ne mrdne nigdje iz Vranja sve dok u školu ne pođe; onda pođe u školu i učiteljica povede razred na ekskurziju u Pulu, a ono dijete, koje iz Vranja nije nikuda mrdalo, sve u Puli razumije. No daj da mi nešto drugo sad pričamo!" Tako mi je Ćamil rekao i rekao je još da je najbolje ime za jezik baš srpskohrvatski ("volja ti s crticom, volja bez nje"). Ovo može posvjedočiti Ismet Rebronja, bio je tu. Sad vidim da ime Ćamilovo stoji na spisku Izvora za rečenu Gramatiku bosanskoga jezika. Sa svoga jezika Ćamil svakako zaslužuje da bude građa za normiranje jezika kojim se služimo, no Ćamil bi bio žalostan kad bi vidio da su autori djela uzetih za uzore samo oni s muslimanskim imenima, i kad bi vidio da na tome spisku nema, da samo njih pomenem, Alekse Šantića i Isaka Samokovlije. (Šantić je, doduše, pomenut, na stranici 129., u fonološkom dijelu knjige, perom Senahida Halilovića, kao autor pjesme Emina "koju je veliki srpski pjesnik iz Bosne i Hercegovine... napisao na čistom bosanskome jeziku", no nema ga u Izvorima za Gramatiku. Ako je Emina pisana "čistim bosanskim jezikom", onda ova gramatika nije gramatika toga jezika. Emina je pisana više jednom mješavinom nego "čistim" bosanskim jezikom. Ako je čestota turcizama mjerilo "čistote" bosanskoga jezika, onda bi i Matija Bećković mogao biti pjesnik toga jezika. U njegovim pjesmama rovačkim ima turcizama i više no u Emini).

Zanimljivo je da na spisku Izvora za Gramatiku nema ni imena najprevođenijega znanog bosanskog pjesnika svih vremena, Izeta Sarajlića. Njegove su pjesme prevedene na 53 jezika, i ispred njega stoji samo neznani pjesnik Hasanaginice.

Jahićev predgovor u nekolikim važnim stvarima prelazi u krupnu petljavinu. Evo, na prvoj stranici, on veli, govoreći o srednjojužnoslavenskom dijasistemu, ne navodeći nikakva lingvističkog dokaza ni izvora za svoju tvrdnju, kako se iz pet širih dijalekatskih cjelina toga dijasistema razvilo četiri jezika, i to hrvatski i bosanski, kao zapadna srednjojužnoslavenska grupa, te srpski i crnogorski, kao istočna srednjojužnoslavenska grupa. A završava ovako: "Danas se upotrebljavaju nazivi srpski, hrvatski i bosanski jezik, s tim što naziv crnogorski jezik još nije zvanično priznat." Ostavljajući po strani anatemu na naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski, koju združeno, evo tome već desetak godina, bacaju srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski državotvorni lingvisti, mora se postaviti pitanje: kako to da ne valja naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski, a valjaju istočni ili zapadni srednjojužnoslavenski? I šta to znači "da naziv crnogorski jezik još nije zvanično priznat"? Ko ovakvu rečenicu napiše, morao bi napisati i ko to zvanično vrši priznavanje jezika! Postoji li, možebiti, kakva Organizacija ujedinjenih svjetskih jezika, koja na zasjedanjima svoje generalne skupštine, s vremena na vrijeme, prima nove jezike u svoje članstvo, a stare otpušta, umrle proglašava mrtvima, a nepoćudnima zavodi sankcije i embargo na oružje? Ili neka druga organizacija, koja priznaje i ukida samo nazive jezika? A šta ako sutra, ili za godinu dana taj nepoznat netko, što jezike daruje zvaničnim priznanjima, objavi da je i crnogorski jezik priznat? Kako će se onda objaviti jezička razdvojba zetsko-sandžačka? I kako će onda Jahić crnogorskim državotvornim lingvistima dokazati da je zetsko-sandžačka jezička zajednica neprirodna i umjetna, te da sandžačka tica jatu bosanskome mora?

Jezik kao vjeroispovijest Jahić, dalje, na stranici 39. veli da i govor Goranaca spada u bosanske dijalekte, te veli da je taj govor najisturenija jugoistočna tačka bosanskoga jezika. Ovdje je autor morao svoju tvrdnju obrazložiti, jer je goranski govor u lingvističkom smislu prije dijalekt makedonskoga, pa prije i srpskoga jezika negoli bosanskoga. Autoru je za pripadnost jeziku očito jedino važna i svakako presudna vjeroispovijest govornika. A to nije sitna petljavina za nekoga ko se stalno busa u nauku i naučnost. Kad je o govorima riječ, čudno je što govorima iseljenika u Tursku posvećuje samo osam površnih redaka. Ako tamo živi preko milion bosanskih, hercegovačkih i sandžačkih muslimana ili, možda, i više miliona (oko četiri, tvrdi Halilović u svojoj knjizi Bosanski jezik, Sarajevo, 1991.), kako je onda Gora, a ne barem Bursa, najisturenija jugoistočna tačka bosanskoga jezika? I kako to da je toliko važna goranska govorna zajednica, a ona milionska u Turskoj, velika možda kao cijele dvije Bosne - nije? Valjda se Jahić ne želi miješati u unutrašnje stvari turske države, prozivajući je pred takozvanom međunarodnom javnošću za asimilaciju doseljenika Bošnjaka? Nije jasno, a nije ni objašnjeno, kako to Srbi iz Gorskoga Kotara (koji svoj jezik zovu srpskim) pripadaju istočnoj srednjojužnoslavenskoj grupi jezika, a Goranci i Sandžaklije, ili milioni turskih muhadžera, zapadnoj? Te nam nema druge do zaključiti da ta podjela nije zasnovana na kakvoj ozbiljnoj nauci, već je vjerovatno načinjena na izvanjezičkim temeljima. Nešto mislim, to bi bilo kao kad bi njemački jezik imao protestantsku i katoličku lingvističku osnovicu.

Izraz "srednjojužnoslavenski dijasistem" izišao je iz retorte Dalibora Brozovića. A Dalibor Brozović je osvjedočeni dušmanin Bosne i bosanske kulture. On je onaj koji je na osnivačkom skupu esdea, 1990. u Sarajevu, u svojstvu hadezeovskoga izaslanika iz Zagreba, kazao kako će se Hrvatska braniti na Drini. On je među lingvistima imao i najvišu političku funkciju, bio je dopredsjednik hadezea. U svojoj knjizi Standardni jezik, iz godine 1970., on pjeva pjesmu nad pjesmama hrvatskosrpskom/srpskohrvatskom jeziku (pominje ga preko 200 puta), da bi 1994. napisao da taj naziv treba zauvijek odbaciti jer je "opasno višeznačan i nepovratno kompromitiran", te da umjesto njega treba usvojiti kabinetski naziv "srednjojužnoslavenski". Sad vidimo da se naziv sviđa i Jahiću, čim ga uzima bez obrazloženja.

Pa na stranici 55. i 56. Jahić piše nešto malo i o Književnom dogovoru u Beču. I veli kako su za temelj zajedničkoga jezika potpisnici (on ih sam naziva "najugledniji gramatičari i književnici toga vremena") uzeli "južno narječje", "tj. Vukov hercegovački i Gajev štokavsko-ijekavski dijalekt kao književni". A baš bi bilo zanimljivo pročitati objašnjenje Jahićevo o tome šta je pod ovim mislio! Kako i sam predobro znade, i "Vukov hercegovački" dijalekt je štokavsko-ijekavski, te bi valjalo saznati otkud ovdje Gaj. Jer Gaj ne samo da nije bio potpisnik Dogovora već nije bio ni pozvan da dođe, zbog mutnih novčanih poslova sa knezom Milošem. Nije bez osnove sumnja da Jahić u svojoj nepodnošljivoj lakoći upotrebe riječi i nalaženja bosanskih neprijatelja ne haje za to je li Gaj bio potpisnik Bečkoga dogovora ili nije, ili mu je ispod časti da provjerava.

Ovakvih primjera ima dosta.

A gdje je alfabet Uvod ovakav kakav jeste, ovakvoj gramatici nije ni bio potreban. Mnogo bi bila bolja bez njega. No očito se do njega mnogo držalo. Kako drukčije no opsjednutošću uvodom objasniti ozbiljan propust da ovakva knjiga nema ni tablicu s latiničnim (i ćiriličnim) slovima? To svaki udžbenik gramatike ima. A autori su ovu svakako pisali s namjerom da bude udžbenik. Ovo biva tim čudnije što je autor nekoliko stranica posvetio i bosančici i arebici i matufovači, ali nije našao za potrebno, ili je pak zaboravio, da bar jedan list odvoji i na njemu napiše, evo ovo je danas alfabet toga jezika.

Nevjerovatno je da Jahić, nesumnjivo obrazovan lingvista, sa bibliografijom zbog koje bi mu pozavidjeli mnogi današnji profesori, nigdje u tolikom uvodu ne pominje pluricentričnost dijasistema koji onako sladostrasno brozovićevski imenuje. Valja reći da su u pogledu imenovanja jezika Srbi i Hrvati u boljem položaju, jer naziv jezika izvode iz imena naroda, a ne iz imena zemlje koju narod nastanjuje. Ne zovu svoj jezik srbijanski ili hrvaćanski. U posljednjih deset godina lingvisti, kako bosanski, tako i srpski i hrvatski, u svojoj žalosnoj misiji da razdvoje i zemlju i riječi, učinili su da se uspostavi golema razlika u značenju između pridjeva "bosanski" i "bošnjački". Te tako, danas, ono što je bosansko odnosi se na zemlju Bosnu (i Hercegovinu), a ono što je "bošnjačko" odnosi se na Bošnjake; te ne znam šta bi to bilo tako strašno ako bi se jezik Bošnjaka zvao bošnjačkim. To bi mogao biti jedan varijetet u našem pluricentričnom jeziku, čiji se centri za sada svakako nalaze u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Podgorici. No bošnjački lingvisti sad bi pukli posred hrpta prije no što bi jezik prozvali bošnjačkim. Jer su 1991. bili pozvali stanovništvo da, pri popisu stanovnika, u rubriku za jezik, upiše bosanski. A ime Bošnjak za muslimane država (to jeste vladajuća stranka) promovirala je kasnije. E kako to sad promijeniti, te kako to reći Bošnjacima? Ja se za tu promjenu ne zalažem, niti me razularena lingvistika bošnjačka, hrvatska, srpska ili crnogorska ičim privlače. Samo mi je čudno što bošnjački lingvisti ne zovu svoj jezik bošnjačkim. Time ne bi umanjili petljavinu, ali bi izmamili pohvale svojih šovinističkih kolega hrvatskih i srpskih. Te bi, po modelu njihovu, mogli kazati da je bošnjački jezik kojim govore Bošnjaci. A to im predlažu i dva glavna zagrebačka protivnika naziva bosanski, Bosanci Ladan i Brozović. Mogli bi ih, vala, i poslušati, kad ih u svačemu slušaju. Time bi se održao kontinuitet bošnjačke poslušnosti. Važan dokument za učvršćenje te poslušnosti predstavlja depeša carske vojne kancelarije bečke, pisana godine 1882, a upućena komandantu okupacionih snaga u Bosni i Hercegovini, Josipu Filipoviću: "Preporučuje Vam se najtoplije da naročita obazrivost u vjerskim pitanjima, pri čemu ima da kod stanovništva poklonite svoju pažnju brižljivom njegovanju katoličkog elementa koji se pokazao pouzdan i nastojanjima Monarhije prijateljski raspoložen... pored katoličkog stanovništva treba da obratite svoju pažnju i muslimanskom stanovništvu i da mu poklonite svoju osobnu zaštitu, tim više što muslimani ne samo da imaju najveći zemljišni posjed nego predstavljaju relativno najnapredniji i najprosvjećeniji dio stanovništva... zatim vam se preporučuje da dovedete muslimane u bliži kontakt s katolicima i da naročito spriječite približavanje ili savez muslimanskog s pravoslavnim stanovništvom, koje treba da se najoštrije nadzire s obzirom na eventualne, okupaciji neprijateljske aspiracije."

Ovaj tuđinski diktat, stotinu i više godina nakon što je napisan, velik dio bošnjačke neodgovorne inteligencije iz Sarajeva danas smatra za svoj politički cilj. I time vara Bošnjake. Ovi su pak Srednji Južni Slaveni sa muslimanskim imenima, koje je jedna stranka, nazivajući samu sebe braniteljicom njihovih korijena i dostojanstva, opljačkala i dovela na rub biološkoga istrebljenja. Uloga razularene četničije i ustašije dobro je u tom istrebljivanju poznata, no uloga te bošnjačke stranke kao da nije dovoljno. Ovaj je uvod u gramatiku, na žalost, jedan od repova te stranke i njene neopisive neodgovornosti prema tome nesretnom narodu. Zgoda sa tutinskim statutom i beogradskim sudom jedan je od manjih belaja, te treba zvati u pomoć ljude koji znaju učiniti da se ne okrene u kakav velik.


Arhiva Dani
191

http://www.bhdani.com/arhiva/191/t19117.shtml

 


 

 

TOP

REAKCIJA IZ DIJASPORE

Riđanović je Trojanski konj, ubačen među Bošnjake

Salih Čavkić
Njegov cilj je ubaciti sumnju i zaustaviti kulturni i jezički napredak Bošnjaka, s'obzirom na njegove dosadašnje izjave.
Ako bismo izgovarali po Riđanovićevu vokabularu onda bi morali nositi pune džepove čačkalica i podbadati jezik za ispravno intoniranje.

Moja rahmetli tetka Emina znala je često reći: "Sevap je učene i pametne odbraniti od budale".

Kad god neko napadne na moje vrijedne Bošnjake sjetim se ovog tetkinog savjeta.


Posebno me pogodio način kako to iznosi SLOBODNA BOSNA Broj 343 od 12.06.2003 i broj 344 od19.06.2003 citiram:

Midhad Ridjanovic, lingvistaTotalni promašaj: Prikaz Gramatike bosanskog jezika Dž. Jahića, S. Halilovića i I. Palića"

GRAMATIKA BOSANSKOG(A) JEZIKA Jezik kojim (ne) govorimo

U svijetu najugledniji bosanskohercegovački lingvista prof. dr. Midhat Riđanović ovih dana objavio je knjigu "Totalni promašaj: Prikaz Gramatike bosanskog jezika Dž. Jahića, S. Halilovića i I. Palića" (izdavač: TDK Šahinpašić) u kojoj brojnim naučnim argumentima i na duhovit način dokazuje elementarnu nepismenost potpisnika "Gramatike bosanskoga jezika" – Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića; uz dozvolu autora i izdavača "Slobodna Bosna" će u četiri nastavka objaviti najzanimljivije dijelove ove briljantne knjige ..................(kraj)




Pismo profesoru dr. Midhatu Riđanoviću

MORAL POD NOGAMA

Nije prvi put da preko noći Bosanci ostanu nepismeni, dešavalo se to i prije u historiji, ako se ne varam već tri puta. Međutim ovo sada je stvarno katastrofalno. Nepismeni lingvisti su nam skrnavili i iskrivili Bosanski jezik.
Jednu deceniju i više naša pokoljenja su učila sve nakrivo.

Nije ni čudno da se više od decenije u BiH ne mogu sporazumjeti, kad su svi pogrešno učili jezik i gramatiku. Sada nam jedino preostaje da poništimo sve diplome i svjedodžbe u zadnjih dvanaest godina i vratimo sve nazad na doškolavanje, od osnovca do docenta. U ratu nam četnici zapališe Narodnu biblioteku, sa namjerom da ostanemo nepismeni, a mi takorekuć natjerasmo ono par kukavnih lingvista da nam nazor, čim prije, napišu gramatiku (kakvu takvu) samo da je imamo. Nismo mogli pustiti učiteljicu da stoji pred razredom bez ikakvog priručnika. A sad da zlo bude veće svi su učili naopačke jer su lingvisti, kojima smo dali povjerenje, potpuno nepismeni. Barem je tako, naše gore list što nam stiže iz moćne Amerike prof. dr. Midhat Riđanović, na to ukazao i javno prozvao naša domaća pera, lingviste: Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića; kojima sad radikalno ukazuje na nepismenost.


Halal vjera profesore, ako je imaš, kako bi moji krajišnici rekli, kad imamo i takvih insana k'o što ste vi, pa se ni na trenutak ne postidiste da sve lingviste u Bosni bacite pod noge i javno kažete da su nepismeni. Da vas ne bude mi nikad nebismo ni znali da nam nepismeni lingvisti skrnaviše i iskriviše naš Bosanski jezik. A osim toga mi eto cijelu deceniju i više od njih učismo pogrešno. Dobro, ostadosmo živi. Sudeći po redovima u "Slobodnoj Bosni", koje je vaš mentor Avdić za vas dobro uredio, vi ste sad u BiH Veliki Džek. Baš onako superiorno k'o pravi «amer» I'm the best you are noting

Nedaj Bože da je duže potrajalo mi bi na kraju pufkali i tapkali kao urođenici u Brazilskoj džungli. Trebate vi njih dobro isprebijati što su oni nas tako nakrivo učili. Vama kao «ameru» ni onako niko ne može suditi u BiH ni šire u Evropi, jedino još u mojoj Belgiji ali izgleda i to ćemo uskoro ukinuti pa da svugdje budete zaštićena zvijerka.

Radite šta vam je volja, vrijeđajte koga god stignete. Naravno, udrajte prvo po našem jeziku i kulturi, tamo smo najosjetljiviji, četnici su isto tako počeli.

Pošto dolazite iz superiorne Amerike onda vjerujem dobro se služite kompjutorom i ostalim tehničkim pomagalima, sve njihovo skenirajte, što još niste pa pohranite, onda sekvencionalno CIA-metodom analizirajte sve «totalne promašaje» što su od nas mogli napraviti urodjenike.

Nemojte se nipošto osvrćati na Vuka Karadžića, Dančića i Ljudevita Gaja koji su se benbeli potrudili da naš lijepi Bosanski jezik prenesu u Srbski i Hrvatski! Ovu trojicu vi zaobiđite, niste za to plaćeni, udrite vi po Bošnjacima, baš onako kako vašem nalogodavcu i financijeru odgovara.

Po svemu sudeći vi dobro odrađujete posao. Vidim da ste izdali i Engleski riječnik, one mu korice ko cirkuski plakat, baš fino komercijalno po američkom žanru, Way of Life, da i gazadi zapadne za oči.

Vi ste Trojanski konj čiji glavni cilj je da među Bošnjake ubacite nevjericu u maternji jezik i razbijete nam iluzije čim smo malo krenuli naprijed.

Važno je zakočiti nas svaki put čim malo dihnemo, zaslijepiti nas čim malo progledamo i usput na nama zaraditi pare.

Dok patolozi vade i analiziraju kosti naših najmilijih, što izginuše od ruku onih što nam i danas uskraćuju ime, pismo i jezik, vi njima sad idete na ruku i zabadate nama nož u džigere. "Dabogda da si ostao prevodilac pa makar i pogrešno prevodio."

Zato sumnjam u vašu stručnost u etiku i moral s'obzirom na način kako postupate, što ne dolikuje čovjeku za kog se predstavljate.

Valjda ste na tom univerzitetu čuli izreku jednog od američkih predsjednika: Abrahama Linkolna koji je rekao: "Ko nije u stanju da barem jednu grešku napravi taj nije ništa u stanju".
Ovo je bilo prvo na što sam pomislio kad sam pročitao redove kod vašeg mentora u "Slobodnoj Bosni".



Šta me je ponukalo da ovo pišem?

Pored ostalog što sam već naveo, pogodio me sarkastični i podli način omaložavanja ljudi koji su nam, kad nam je bilo najteže, pokazali svjetlo na kraju tunela. Služite se istim metodama kao "oni" koji nam već decenijama osporavaju naziv Bosanski jezik.

Mi znamo da imamo nereda u Bosanskom jeziku i da to s vremenom treba ispraviti, jezik se i onako vremenom mijenja, vrijeme će učiniti svoje, samo ne na takav drastičan i radikalan način kako ste vi počeli. Trebali bi se ugledati na Hrvate koji drže do svoje jezične norme kakva god ona bila, zato danas Microsoft zna za Hrvatski jezik kojeg je uvrstio u grupu jezika ali nema Bosanskog jezika niti leksike i pored takvih doktora kakvim se vi predstavljate.


Profesore Riđanoviću, ja smatram da ste vi nepismeni


Mada nisam lingvista odmah sam vam pronašao grešku, citiram: iskati mora u prezentu biti išče, ovo nije istina. Ovako će izgovoriti samo Slovenac u Ljubljani, moj Bošnjo će reći išće. Kada biste vi pred mojom majkom, koja je hvala bogu još živa, izgovorili išče ona bi vam odvalila šamar.

U napadu na Jahića idete u krajnost pa govorite čak o lopovluku i javašluku, citiram: u Hrvatskoj gramatici jedan se govorni organ naziva usnena šupljina i crta koja iz njega vodi prema slici završava na prostoru između usana, što jasno pokazuje da se radi o šupljini između usana. Međutim, u nastojanju da bude što bolji "Bosanac", Dževad Jahić mijenja taj naziv u usnu duplju, iako se ovaj naziv ponovo javlja na istoj slici kad se pokazuje na samu usnu duplju!!! E pa zaista, dokle se to može ići u lopovluku i javašluku?!?

Koliko je meni poznato šupljina je ono što na drugom kraju ima izlaz (kao na primjer cijev), a usta bi bila šupljina samo kad bi kroz njih vidjeli donji izlaz, zna se gdje, š.... ?!. Čak i medicinski se kaže usna duplja, u mojih šest decenija drugačije nisam ni čuo osim ako vi to sada ne preokrenete. Što se ovog tiče gospodin Jahić je u pravu, mogu misliti šta će vam još vaše kolege od struke pronaći, kad jedan lingvistički laik vidi da vi niste u pravu.

O lopovluku i javašluku što pripisujete gospodinu Jahiću, tko je lopov još ćemo raspravljati ?!, a vjerujem da će se i dokazati. U svakom slučaju primitivnim blaćenjem kolega vi ste izgubili na ugledu i pored sve pameti koju imate pa makar ona bila potkovana sumnjivim doktoratom po MPC-Choice metodi. Budete li se i dalje tako ponašali on će vrijediti još samo kod Šahinpašića.

Kako to da niste smogli snage ni hrabrosti o poštenju i volji nije riječ, da to napišete prije, kad se Bosna rađala iz pepela. Što niste napisali knjigu pa pustili druge da prosuđuju šta je pravilnije, vaše ili njihovo? Imamo mi još pametnih i sposobnih ljudi u Bosni, ne letite previsoko, ima pametne Bosne i malo dalje od Baščaršije.

Navedenu trojicu lingvista nažalost lično ne poznajem, ali cijenim njihov doprinos u borbi za očuvanje Bosanskog jezika, mada bi mi bila velika čast da ih upoznam. Poznato mi je prvo izdanje knjige "Bosanski jezik" od Senahida Halilovića, izdanje BIBLIOTEKA KLJUČANIN, koju sam dobio tačno u 9:00h u jutro 09.septembra 1992 godine od gospodina Imama Ishaka Aleševića.

Gospodin Alešević je istu donio iz Njemačke u Brisel, taj dan smo imali Press konferenciju u Internacionalnom Press Centru, pored zgrade Evropske Zajednice, te smo tada najavili prve demonstracije za 19.09.1992 u Briselu.

Čim sam primio tu knjigu pred svima sam je poljubio i skoro su mi suze radosnice potekle na oči, samo bihacko-krajiško srce nije dozvolilo da suze poteču javno, mada su vlažile bošnjačke oči.

Nešto kasnije kad je otpočela konferencija jedna novinarka (zna se čija) pitala nas je: «Kakvu vi državu hoćete kad ni svoga jezika nemate?».

Halilovićeva knjiga: Bosanski jezik, u tom je momentu visoko podignuta da je svi vide. Stotinu bliceva je sijevnulo, kad su je fotografisali. Čime je dobila historijski značaj. Zato niko nema pravo da je podcijeni, taj može biti samo neprijatelj, a vi nagađajte gdje mu je mjesto.

Ona je u tom momentu imala težinu i snagu Sile nebeske, (sumnjam da znate ko je to), a možda i cijele Armije Republike BiH, jer je posvjedočila da smo narod koji ima svoj jezik, s'tim i svoje korijene.

Tvrdnja raščupane dame da smo narod bez jezika i korijena pala je u vodu, Evropa je vidjela knjigu Bosanskog jezika. Ona je tada začepila usta neprijateljima Bosne i dala snagu prijateljima i Bošnjacima da ustraju, a da smo tada (nedaj bože) čekali na vašu knjigu možda nas danas nebi ni bilo. Onda bismo stvarno doživjeli promašaj.

Tada ste vi profesore možda ugodno sjedili u nekom američkom restoranu jeli jastoge, i ležerno prenosili u vaš "laptop" sve što su vrijedni lingvisti prije vas napisali. Virtualno obradili i smišljali kako ćete jednom, kad drugi povade kestenje iz vatre, doći u Bosnu i postati Veliki Džek, baš na njihovom znoju.

Nebi to nama smetalo, Bošnjaci su naučili da ih svako voda za nos kako mu prahne, ionako je više od pola Vlade i parlamenta onih što su kao i vi iz toplog zapećka čekali da se završi Bosanski egzodus pa su onda dosli iz interesa da se bave politikom, rezultat njihova umijeća i sposobnosti je očevidan, rastjerali su po Svijetu pola naroda, udarili među po sred Bosne, a ostatak su doveli na prosjački štap. Oni, kao ni ti, ne razmišljaju da je skoro četvrtina stanovništva nepismena niti kako i na koji način će izdvojiti više sredstava za prosvjetu, naučne institute i istraživanja. Važno je da 64% nacionalnog prihoda ide za njihove plate, koje ne kasne kao penzije.

Da bude još gore izgleda sad će po vašoj metodi preko noći postati nepismeni svi ostali koji nisu imali tu privilegiju da Bosanski jezik uče u USA, već u majci BiH.

Ejvala ti profesore!

Tako nam i treba, mi smo navikli da nas pendrekom mlatara kako ko stigne i da nam baca mrvice hrane da lakše umremo, valjda baš zato što ne poznajemo fonetske artikulacije. Zato trebate ispred svake humanitarne organizacije postaviti plakate i uputiti ljude kako trebaju pravilno i artikulisano da traže osnovno za preživljavanje. Političarima to ni onako ne treba jer oni tamo i ne zalaze.

Činite šta vam je volja ali vas molim da ne gradite vaše carstvo ponižavajući druge i njihova vrijedna djela i ne razbijate Bošnjački front, ako i malo imate ljudskog dostojanstva, o protokolu nije riječ jer dolazite iz Amerike, a mi znamo kako je ona nastala.

Srdačno vas pozdravljam u nadi da ćete me razumjeti jer donekle pišem po pravopisu Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića.

Salih Čavkić
Inžinjer industrijske elektronike i informatike
Ratni predsjednik KO klubova i udruženja BiH
u zemljama Evropske Zajednice

email: cavkic@skynet.be

Maasmechelen, 30.06.2003

Šta mislim o pojedinim doktoratima pročitajte na stranici: http://users.skynet.be/orbus/titule_i_zvanja.htm


HOME

Dozvoljeno kopiranje

Page Construction: 30.06.2003 - Last modified: 18/06/2004

 

http://users.skynet.be/orbus/ridjanovic.htm

 


 

Totalni promasaj : prikaz Gramatike bosanskog jezika  
Autor: Midhat Ridjanovic

Izdavac: Sahinpasic; Sarajevo, BiH; Januar 2003.  
Ilustrirano?: Ne
ISBN: 9958420910
Jezik: bosanski
meki uvez; 179 strana

Online cijena: 10.00 KM (7.41 USD) 

Raspolozivost: isporuka do 7 dana

Rezime
"Gramatika bosanskoga jezika" na prvi pogled izgleda kao prva ovovremena "reprezentativna" gramatika bosanskog jezika, koju preporucuje njen obim, lijepe tvrde korice i visoki naucno-strucni status njenih autora. Medjutim, sve to brzo postaje "sarena laza". Cim otvorite knjigu, doceka vas razocarenje: nema registra obradjenih termina i pojmova. Knjiga ovog tipa ne moze se ni zamisliti bez registra - kako cete pronaci sta se u Gramatici kaze, recino o supleciji? Ne spominje se u sadrzaju, kao ni stotinu drugih vaznih pojmova. Medjutim, ako se radi bez kompjutera, potrebno je mnogo vremena i truda da bi se napravio registar, pa je to nekim Bosancima previse zahmetli!
Kad knjigu pazljivo procita neko ko i sam istrazuje istu oblast a uz to i prati zbivanja u modernoj lingvistici, on/a mora dozivjeti potpuno razocarenje: izuzimajuci donekle dio o sintaksi, knjiga vrvi od raznoraznih gresaka, u najvecoj mjeri pociva na lingvistickim postulatima starim preko dvije hiljade godina, i ostavlja zamasan dio gramatike bosanskog jezika neistrazenim. Buduci da je u prikazu ovog obima nemoguce navesti sve greske i propuste ove knjige, jer ih ima skoro na svakoj stranici, osvrnucu se samo na one koje smatram ozbiljnijim, i to onim redom kojim se javljaju u knjizi. Pojedinacni odjeljci ovog prikaza nose naslove odgovarajucih poglavlja u Gramatici.

http://www.interliber.com/catlistdetail.asp?ProductID=9704

 


Dž. Jahić, S. Halilović, I. Palić: GRAMATIKA BOSANSKOGA JEZIKA. Dom štampe, Zenica, 2000, 476 str.

 

S velikim oduševljenjem, kakvo obično ne prati izdavanje lingvističkih djela, čak ni onih najznačajnijih, dočekana je u Sarajevu pojava Gramatike bosanskoga jezika trojice autora: prof. dr Dževada Jahića, prof. dr Senahida Halilovića i asistenta Ismaila Palića, sve trojice sa sarajevskog Filozofskog fakulteta. Poslije naglašenog javnog predstavljanja pred mikrofonima i televizijskim kamerama, u novinama su se pojavili napisi pod krupnim naslovima: Veliki iskorak za nauku, pa onda: Dobili smo gramatiku kojom možemo ići u slavistički naučni svijet  i sl., a jedan je istaknuti bošnjački političar i naučni radnik izjavio da je to knjiga „na kojoj ćemo od sada graditi našu državu”.

Takvo oduševljenje može se donekle i shvatiti: Bošnjaci još nisu oblikovali svoj jezički standard kao instrument nacionalne kulture i civilizacije, niti su ga u dovoljnoj (pogotovo ne u željenoj) mjeri razlučili od srpskog i hrvatskog, pa se stoga svaki korak u tom pravcu – a izdavanje posebne gramatike to, svakako, jeste – doživljava i kao čin nacionalnoga samopotvrđivanja i afirmacije u svijetu.

Na drugoj strani, opet, naučna i stručna javnost dočekala je ovo djelo s normalnom radoznalošću, jer očekuje da ono, bar djelimično, odgovori na pitanje šta je to „bosanski jezik”, a time unese i nešto više svjetla u zamršenu i osjetljivu standardnojezičku problematiku na srpskohrvatskome govornom prostoru, ili, ako to nekome zvuči bolje i prihvatljivije, na prostoru „srednjojužnoslavenskog dijasistema”, kako pišu i sami autori gramatike o kojoj je ovdje riječ.

Zbog svega toga ovdje ćemo se, ovom prilikom samo ukratko, osvrnuti na nedavno (krajem 2000. godine) izdatu Gramatiku bosanskoga jezika.

Ako se izuzmu Sadržaj, Predgovor, Izvori i neuobičajeno dug Uvod – na punih 60 stranica (21–80), gramatička materija izložena je na tačno 383 stranice: Fonetika i fonologija (83–169), Morfologija (173–324) i Sintaksa (327–473). Obimom, pa i sadržajem, ova knjiga, dakle, ne nadmašuje okvire standardnih školskih priručnika, kakav je nekad bio „mali Stevanović”, ili danas Gramatika srpskoga jezika – udžbenik za I, II, III i IV razred srednje škole Živojina Stanojčića i Ljubomira Popovića, ili, pak, na drugoj strani, Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika  grupe autora iz zagrebačkog Zavoda za jezik IFF, Težak–Babićeva Gramatika hrvatskoga jezika – priručnik za osnovno jezično obrazovanje i sl.

Iako jedan od autora Gramatike bosanskoga jezika, Dževad Jahić, ističe kako oni pri izradi toga djela nisu „imali uzora i nikoga ispred sebe”, očigledno je da su se u dobroj mjeri oslanjali i ugledali na upravo pomenute i druge beogradske i zagrebačke priručnike, što im se ne može ni zamjeriti, jer vlastitih uzora, jednostavno, nisu imali, a posao je trebalo obaviti za veoma kratko vrijeme.

Treba još na početku reći da je Uvod i prvi dio gramatike (Fonetiku i fonologiju) napisao najstariji član autorskog tima, Dževad Jahić, drugi dio (Morfologiju) Senahid Halilović, a treći dio  (Sintaksu) najmlađi, Ismail Palić.

Kad se pročita cijeli priručnik, „od korica do korica”, stiče se utisak da je on izrađen bez potrebnih temeljitih priprema i minucioznije analize, a prema već pomenutim uzorima, te da nije u očekivanoj, i potrebnoj, mjeri odgovorio na osnovno pitanje – koja su to specifična obilježja bošnjačkoga jezičkog standarda u lingvističkom (gramatičkom) i sociolingvističkom smislu; ona, dakle, obilježja koja taj standard diferenciraju prema savremenom srpskom i hrvatskom jezičkom standardu. O tome se može suditi više posredno nego neposredno, pa zaključujemo da savremeni bošnjački standardni jezik karakteriše, prije svega, znatno češća upotreba glasa h (lahak, lahko, lahkić, lahkovjerica, mehak, mehko, mehkoća, zamahac, hrvati se, protuha, truhlež, vehnuti, mahrama, promaha, zohva itd.), čak i u onim riječima gdje mu po etimologiji nikako nije mjesto (npr. hudovica : huda?!), zatim geminacija u orijentalnim riječima i imenima iz sakralne sfere (sunnet, džennet, džehennem, ummet, Allah, ejvallah, Muhammed, Ebn Ejjub i sl.); tu su i neki oblici preuzeti iz dijalekata, koji, uzgred budi rečeno, nisu samo bošnjački (brojne imenice četverica, peterica, deseterica i sl.), ili iz bošnjačkih govora (gluhlji i najgluhlji, suhlji i najsuhlji), što sve nije obrazloženo i gramatički protumačeno, već je samo konstatovano. U nekim oblastima (pravila ijekavskog izgovora, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, npr. futura I: radit ću, past ću i sl.) vidljivo je priklanjanje hrvatskom standardu i napuštanje domaće pravopisne i jezičke tradicije i stvarnosti. Uz još neke sitnije osobenosti, ovo bi bilo sve što bi se moglo uzeti kao bošnjačko. Ostalo je, uglavnom, gramatika „standardne novoštokavštine”, koja se ne razlikuje od odgovarajućih srpskih i hrvatskih gramatika. Ona je ipak bošnjačka, jer je pisana za Bošnjake, jer su autori Bošnjaci, jer je u njoj dato ponešto što pripada samo bošnjačkoj jezičkoj tradiciji i savremenoj praksi pretočenoj u normu i jer su izvori i primjeri isključivo bošnjački, pri čemu se posebno insistiralo na riječima i imenima orijentalnoga porijekla.

Zašto se, i pored toga, ova gramatika, koji je u suštini gramatika  bošnjačkog standarda, bez obzira na to u kome se procentu podudara sa srpskim i/ili hrvatskim, naziva bosanskom, i zašto se uopšte insistira na nazivu bosanski jezik, pokušao je da objasni Dževad Jahić u uvodnom dijelu knjige. On kaže:                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                        

„Taj naziv zasniva se na tradiciji bosanske državnosti, ali također i na svijesti o zajedničkoj teritorijalnoj pripadnosti. On je rezultat naročitih političkih prilika kroz koje su Bošnjaci prolazili...”

I dalje: „To je jezik koji se nazivao i mogao nazivati jedino onako kakav je  po svome lingvističkom porijeklu i teritorijalnoj omeđenosti  oduvijek bio, dakle – bosanski” (str. 56).

I kompleks bošnjačkih govora, koji čine bosanski jezik, Jahić dovodi u vezu sa srednjovjekovnim administrativnim granicama u okviru Osmanskog carstva, pa kaže:

„Bosanski jezik ima pet dijalekata. Četiri su matičnog bh. prostora, a peti je sandžački, kojim govore sandžački Bošnjaci. To znači da je bosanski jezik uobličen i sačuvan u granicama administrativno-političke podjele koja je za vrijeme Turske postojala na središnjem južnoslavenskom prostoru. To su granice Bosanskoga pašaluka” (str. 34).    

Naziv bosanski jezik vezan je ovdje za teritoriju, za državu i istoriju, a ne za ime naroda koji se njime služi i od koga potiče (kako je uobičajeno svugdje u svijetu),  jer bi se tada morao zvati bošnjački, što u suštini i jeste. Uostalom, i sam Jahić na jednom mjestu kaže:

„U toku rata na svim nivoima upotrebe vraća se naziv bosanski jezik. Oko toga su u početku bila lutanja i nedoumice, da li se njime imenuje jezik u Bosni i Hercegovini ili samo jezik Bošnjaka, da bi ubrzo prevladala teza značenja toga jezika kao maternjeg jezika Bošnjaka.”

I pored toga, on sam u cijelom svom Uvodu prepliće i ne razdvaja jezik Bošnjaka i jezik u Bosni i Hercegovini, pripisujući jezičku, književnu i drugu tradiciju ostalih naroda (i zajedničku i posebnu) samo Bošnjacima i onda to utkiva u prikaz razvoja bosanskog jezika – da bi mu, valjda, pripisao dublje korijene i istorijski kontinuitet. Pri tome upada u zamku sopstvenih teza, pa pravi brojne faktografske greške, koje se u ozbiljnom naučnom djelu ne bi smjele pojavljivati.

Diskutabilne Jahićeve formulacije već su izazvale reakcije u javnosti. Prvo se javio knjževnik i publicista Ivan Lovrenović oštrim kritičkim napisom pod karakterističnim naslovom Gramatička država, a za njim i dr Jagoda Jurić-Kappel, stručnjak – filolog sa bečkog Instituta za slavistiku, koja je stavila niz primjedaba na iznošenje netačnih i izmišljenih podataka, krivih i tendencioznih tumačenja notornih lingvističkih činjenica, te miješanja „fenomena književnoga (i/ili standardnoga) jezika i drugih oblika jezika, kao što je npr. dijalekt, a njima neprekidno barata”. Osvrćući se na naziv bosanski jezik, Jagoda Jurić-Kappel kaže: „Sam naziv određenoga jezika ne govori i ne mora govoriti sam sobom ništa posebno. Ime istoga jezika se može mijenjati, a isti naziv može obilježavati različite pojave.” To, praktično, znači da je naziv bosanski jezik u dugom istorijskom trajanju „pokrivao” različite pojmovne sadržaje, koji nemaju veze s onim što se danas njime obilježava – standardnim idiomom Bošnjaka.

Koje je sve stručne primjedbe na Jahićev tekst iznijela slavistkinja iz Beča, može se pročitati u sarajevskom nedjeljniku Dani od 12. januara/siječnja 2001. godine. To, međutim, neće biti i kraj naučne diskusije povodom ove gramatike, posebno njenoga Uvoda. Jer, ima razloga da se za riječ jave istoričari jezika, osobito književnog, standardolozi, sociolingvisti, a prije svih dijalektolozi – da bi ocijenili Jahićeve klasifikacije dijalekata i odgovorili na pitanje mogu li se poistovjećivati (stalno promjenljive) granice država i zemalja sa granicama dijasistema ranga jezika ili pojedinih narodnih govora, koji su se takođe kroz istoriju pomjerali, zatim koje su bitne zajedničke osobine sandžačkih (naročito južnosandžačkih) govora i govora Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, imaju li Bošnjaci poseban dijasistem ranga jezika u okviru  dijasistema „srednjojužnoslavenskog jezika” itd.

Na kraju valja reći da je velika šteta što smo umjesto zrelog naučnog ostvarenja – zbog žurbe, brzopletosti, nedovoljnog poznavanja materije, ali i tendencioznosti u odbrani jedne unaprijed date teze – dobili djelo koje unosi više magle nego svjetla u našu zamršenu jezičku situaciju, napose u Bosni i Hercegovini. Jer, da završimo riječima dr Jagode Jurić-Kappel: „Tendenciozno tumačenje izvjesnih jezikoslovnih činjenica ne doprinosi predmetu, nego kompromitira već potvrđene stvarne vrijednosti i posebnosti na koje Bošnjaci zasigurno mogu biti ponosni.”

 

Milan Šipka  (Sarajevo)          

 

http://main.amu.edu.pl/~sipkadan/PRIK35.HTM

 


Ivan Klajn

O JEDNOM „LAHKO” NAPISANOM UDŽBENIKU

 

Evo jednog pitanja za ljubitelje zagonetki i kvizova. Na koji jezik se odnose sledeća gramatička objašnjenja?

„Jednosložne imenice muškog roda u pluralu između osnove i nastavka imaju obično umetak -ov (-ev). Umetak -ev dolazi iza konsonanata: j, lj, nj, č, ć, đ, ž, š. U nominativu singulara većina imenica ženskog roda završava se vokalom -a. U nominativu plurala imaju nastavak -e. Sve imenice srednjeg roda u nominativu singulara završavaju se vokalom -o ili -e. U nominativu plurala imaju nastavak -a… Glagol jesam ima samo prezent. U njemu ima pune i kraće potvrdne oblike: jesam, jesi, jest(e), jesmo, jeste, jesu; ja sam, ti si, on je, ona je, ono je, mi smo, vi ste, oni su, one su, ona su. Napomena: Kraći oblici glagola jesam češće se upotrebljavaju od punih…”

I tako dalje. Vi ste sad u iskušenju da odgovorite „Srpski jezik, ne može biti ništa drugo” — a možda se ipak ustežete. Pitanje je suviše lako, mora biti da krije nekakvu zamku. E, vidite… ako ste vi u nedoumici, mi smo u još većoj. Citirani tekst preneli smo doslovce iz udžbenika Bosanski jezik mr Fatime Pelesić-Muminović, izdatog prošle godine u Zenici. Ali ako pogledate udžbenik Srpskohrvatski jezik I Zore Vukadinović i Jelene Jovanović, u izdanju Instituta za strane jezike u Beogradu — i u njemu ćete naći potpuno ista gramatička objašnjenja, od reči do reči. A taj udžbenik je prvi put štampan još 1979. godine. Korišćen je na mnogobrojnim tečajevima srpskohrvatskog jezika za strance — između ostalog i na onima koje su nastavnici iz beogradskog instituta, osamdesetih godina, držali u Sarajevu za strane vojne pitomce…

Ukratko — pred nama je retko bezočan slučaj plagijata. Fatima Pelesić-Muminović je u „svom” udžbeniku, najvećim delom, preuzela i tekstove, i objašnjenja, i primere i vežbe iz beogradskog udžbenika. Čak su i ilustracije kopirane ili nevešto precrtane sa originalnih crteža Aleksandra Klasa! Tekst je, naravno, ijekaviziran, a poneki oblici iz originala zamenjeni su oblicima koje obično znamo kao hrvatske (kijam — kišem, kuvati — kuhati, uzeće — uzet će), uz pokoji infinitiv umesto da sa prezentom („rešila je da kupi” prepravljeno u „riješila je kupiti”). Od „bosanskog” tu je pridev „lahak, lahka, lahko”, poneki orijentalizam kao kahva, sahat, ibrik, fildžan i — gotovo ništa više. Umalo da zaboravimo: promenjena su imena i lokaliteti. Od Beograda je postalo Sarajevo, od Save Miljacka, od Olge Azra, od Ivana Darko, a tekst pod naslovom Igraju Dinamo i Crvena zvezda sada se zove Igraju Željezničar i Sarajevo. Poneke lekcije, čije teme nije bilo tako lako „pobosančiti” (npr. tekstovi o Avali, o pogledu s Kalemegdana, o fabrici „Crvena zastava”), F. P.-M. je naprosto izostavila. Verovatno zbog toga zenički udžbenik sadrži samo sedamnaest lekcija, dok ih je u beogradskom bilo 25.

Evo, uostalom, još dva odlomka, da bi našim čitaocima bilo jasnije kako izgleda „stvaralački rad” profesorke Fatime. Gore je tekst iz beogradskog, a dole iz zeničkog udžbenika.

slika1.gif (16030 bytes)

slika2.gif (18129 bytes)

Na isti način „pozajmljene” su i vežbe:

slika3.gif (32459 bytes)

slika4.gif (34755 bytes)

Prilikom prepisivanja F. P.-M. nije baš bila mnogo pažljiva, pa su joj promakle neke nedoslednosti koje će sigurno zbuniti učenike „bosanskog jezika”. O tome govori kratka uporedna analiza obaju udžbenika, koju je napisala jedna od autorki beogradskog udžbenika, Zora Vukadinović.

„U prvoj lekciji” — primećuje ona — „iz srpskohrvatskog udžbenika prepisana je definicija u kojoj se govori o glagolu jesam i navode oblici njegovog prezenta, označeni kao 'puni' i 'kraći'. Međutim, u 'Pregledu' (str. 231 bosanskog udžbenika) ova definicija je izmenjena, pa ispod naslova 'Prezent glagola biti' stoji: 'Glagol biti ima naglašene i nenaglašene oblike prezenta'. Zatim slede oblici jesam, jesi… i sam, si… Ali već na 233. strani ponovo se kaže: 'Perfekat se gradi od radnog prideva glagola i nenaglašenog (kraćeg) oblika glagola jesam', kao što stoji i u srpskohrvatskom udžbeniku na str. 253. S druge strane, gđa Pelesić-Muminović izgleda da je potpuno zaboravila da je na 68. i 69. strani svog udžbenika dala prezent glagola biti — budem, budeš itd. — prepisavši ga iz pete lekcije srpskohrvatskog udžbenika…”

„Pri objašnjavanju pojedinih gramatičkih jedinica” — piše dalje Zora Vukadinović — „trudile smo se da u primerima ne upotrebljavamo reči koje slušaoci do tog časa nisu naučili. Međutim, gđa F. P.-M., u želji da nešto izmeni da se, valjda, ne bi prepoznao izvornik, koristi reči koje učenici dotle nisu upoznali. Tako na primer 'On se boji groma', 'Ona stoji pored groba' (str. 36), gde su reči bojati se, grom i grob nepoznate učeniku… U abecednom rečniku bosanskog udžbenika ne nalaze se sve novouvedene reči, a ostale su neke reči koje u ovom udžbeniku nisu upotrebljene… [Slede primeri.] U tom rečniku ima i grešaka u 'prevođenju' ekavskog izgovora u ijekavski, npr. svidjeti se umesto sviđati se; pored infinitiva svidjeti se u rečniku je kao 3. lice prezenta dato sviđa se, što pokazuje da autorka ne razaznaje vid glagola…”

U predgovoru beogradskog udžbenika, kako ističe Zora Vukadinović, dato je „kratko obaveštenje o pripadnosti našeg jezika grupi slovenskih i južnoslovenskih jezika, kao i o njegovim govornicima”. U zeničkom udžbeniku, naprotiv, „nije ništa kazano o tome kojoj jezičkoj grupi pripada 'bosanski' niti ko su njegovi govornici. Ni reči, naravno, o njegovoj sličnosti (u najmanju ruku) sa zvaničnim jezicima država nastalih razbijanjem Jugoslavije…” Taj ne mnogo čudni „previd” nije sprečio profesorku Fatimu da, u jednom od dodatih dijaloga, ustvrdi kako je Meša Selimović pisao „bosanskim” jezikom. („— Čitam dobru knjigu… — Kako se zove knjiga? — Tvrđava Meše Selimovića. — Onda ti dobro znaš bosanski jezik.”)

O drskom plagijatu pisala je u časopisu Vreme Biljana Ristanić, novinar i apsolvent Filološkog fakulteta. Na kraju svog članka (koji je potom prenet i u banjalučkom omladinskom listu Revolt) ona je zajedljivo primetila: „Verovatno su se i sami stranci, koji su bosanski jezik naučili pomoću ovog udžbenika, iznenadili kada su shvatili da su istovremeno savladali i srpski, hrvatski, crnogorski i ko zna koji još jezik…”

Po dobrom novinarskom pravilu da „treba čuti i drugu stranu”, Biljana Ristanić se obratila i Fatimi Pelesić-Muminović. Evo šta je ona izjavila za Vreme: „Naš udžbenik ima određenih novina, ali ne nosi neke bitne inovacije: udžbenici se obično prave pod uticajem drugih udžbenika. Gramatika se ne može mnogo mijenjati, a treba uvažiti i ratno vrijeme u kome smo živjeli. Konsultovala sam i druge udžbenike, ne samo Srpskohrvatski jezik I, koji sam imala samo na nekim kopijama, nego i hrvatski jezik za strance, neke engleske udžbenike… U Bosni sad ima mnogo stranaca koji žele da savladaju naš jezik, zbog toga je i u ovom našem udžbeniku prepoznatljiva Bosna i Sarajevo. Trenutno radim na promjenama tog udžbenika, uskoro treba da se pojavi novi udžbenik sa novom strukturom.”

Jedan od dvojice recenzenata udžbenika Bosanski jezik bio je dr Senahid Halilović, poznat kao autor novog Pravopisa bosanskog jezika. Zora Vukadinović došla je na ideju da mu piše i da kao dokazni materijal priloži fotokopije jednog i drugog udžbenika. Uskoro zatim dr Halilović joj se javio telefonom. Rekao je da je zaprepašćen i da nikada ne bi napisao pozitivnu recenziju da je znao da je posredi plagijat. „Nisam to očekivao od nje”, dodao je, „pošto gđa Pelesić-Muminović ovde važi za uglednu pesnikinju. Čak sam bio prijatno iznenađen što je ona, kao magistar književnosti, napisala sasvim solidan udžbenik za strance. Sada vidim da sam bio prevaren…”

U krajnjoj liniji, ovaj prepisivački poduhvat lična je bruka Fatime Pelesić-Muminović i ostaće na njenoj savesti. Treba se nadati, međutim, da će i dr Halilović, i njegove kolege, pa i drugi tvorci „novih jezika” svuda oko nas, imati hrabrosti da postave i jedno važnije pitanje: ako zaista postoji bosanski jezik, kako je moguće da se udžbenik za njega napravi bukvalnim prepisivanjem (uz minimalne prepravke) udžbenika srpskohrvatskog jezika? Ili još prostije: u čemu je razlika između ijekavske varijante srpskog (ili srpskohrvatskog) i „bosanskog jezika”? Zar u „kihanju”, „kahvi” i „sahatu”???

 http://host.sezampro.yu/jezikdanas/7-98/7-98_5.htm