Uni Graz > Geisteswissenschaftliche Fakultät > Institut für Slawistik
 
Font size:      

Das Affix

Afiks

Duden

Af|fix, das; -es, -e [zu lat. affixus = angeheftet, adj. 2.Part. von: affigere = anheften] (Sprachw.): Bildungselement, das zur Wurzel od. zum Stamm eines Wortes hinzutritt (Präfix, Infix u. Suffix).

Af|fi|xo|id, das; -s, -e [zu griech. -oeides = ähnlich] (Sprachw.): affixähnlicher Wortbestandteil.

© 2000 Dudenverlag

Srpskohrvatski jezik 1972

AFIKS (franc. affixe), deo reči, morfema (v.) koja služi kao sredstvo za promenu značenja, funkcije i sl. u odnosu na opšti deo izvedene ili složene reči.

Prema tome da li se nalazi na početku, u sredini ili na kraju reči naziva se prefiks, infiks i sufiks. pr., u reči
    naghuv afiks je na-,

a kako se nalazi u početku reči, naziva se prefiksom;

u reči
    zidovi

afiks je -ov-, a kako se nalazi u sredini reči, naziva se infiks, a u reči
    učiteljica

afiks je -ica, a kako se nalazi na kraju reči, naziva se sufiks.

Pošto je za tvorbu reči bitan odnos opšteg dela i afiksa, često se ono što je stvarno infiks (jer se umeće između dva dela jedne reči, npr.: put-ova-ti) smatra sufiksom, dok se termin infiks ograničava tada na obličke odnose (zid-ov-i) reči bitan odnos opšteg dela i afiksa, često se ono što je stvarno infiks (jer se umeće između dva dela jedne reči, npr.: put-ova-ti) smatra sufiksom, dok se termin infiks ograničava tada na obličke odnose (zid-ov-i).

Srpskohrvatski jezik 1972: Srpskohrvatski jezik: Enciklopedijski leksikon / Redaktori i urednici Asim Peco, Živojin Stanojčić. – Beograd: Interpres. – 604 s. .

Simeon 1969

Afiks

afigiran (r. аффигированный – nj. affigiert) – koji ima obilježje afiksa ili koji ima afiks; afigirani korijen (r. а-ый корень) – korijen raširen afiksom, korijen s afiksom ; afigirati< lat. affigere <ad – k + figere – upirati (> afiks) – pribiti, pričvrstiti (nj. affigieren) – usp.: in-, pre-, su-figirati.

afiks m<1. affixum<ad – k + figere – pričvrstiti (аффикс || Affix || affix || affixe || affisso || afijo) – nastavak, skupni naziv za prefikse*, sufikse* i infikse*; jezični element koji se dodaje osnovi riječi sa svrhom da joj izmijeni smisao, značenje, funkciju, ulogu, a da ne razbije njezino jedinstvo; često se naziva i ofiksni (f. affixal) element ;

kao pomoćni morfem a. izražava dopunska leksička ili gramatička značenja, tj. značenjski dio riječi. Prema tomu, da li se stavlja na početak, u sredinu ili na kraj riječi, on se zove prefiks, sufiks, infiks mz, ga.

Zove se afiks, za razliku od nepromjenljivoga dijela riječi, korijena ili osnove, promjenljivi ili formalni dio riječi.

Afiksi su nosioci relacija među riječima, tako npr. nominativ jd. i mn. označuje subjekt, vršioca radnje, a sufiksi za akuzativ jd. i mn. označuju taj padež, a time i objekt itd. z.

Afiksi se dijele na takve koji služe za tvorbu riječi, npr. -ić u riječi stol-ić (usp. r. -ик u: столик, nj. Tisch-lein), zatim za promjenu riječi, npr. -a u riječi: stol-a, stolić-a, tj. koji izražavaju odnose riječi prema drugim riječima ili prema osobi koja govori.

Po položaju prema korijenu ili prema mjestu koje u riječi zauzimaju, rječotvorni se afiksi dijele dalje na prefikse, ili predmetke (ispred korijena), sufikse ili dometke (iza korijena), infikse ili umetke (u sredini riječi) te nastavke ili fleksije (završetke riječi) i napokon spojne ili svezne samoglasnike (r. соединительные гласные).

Vrsta je afiksa i tzv. klasifikator* ili indikator* koji se npr. u bantu-jezicima ponavlja uz riječi, označujući njihovu klasu ž.

Nastavci su obično oblikotvorni afiksi, ali su često i rječotvorni, no ima ih koji mogu biti i jedno i drugo u isto vrijeme i u istoj riječi, – to su tzv. sinkretski* morfemi, npr. -ost (r. -ость) usp. -iva- (r. -ива-, -ыва-).

Iako u riječi važe kao značenjski dijelovi, izvan riječi mnogi afiksi ne postoje kao posebni dijelovi govora i nemaju svoje posebno značenje. Stoga se kadšto zovu vezani (lingvistički) oblici* (e. bound form); oni pak, koji mogu služiti kao prefiksi ili kao sufiksi, a uz to postoje i kao posebne riječi sa svojim samostalnim značenjem, zovu se slobodni afiksi* pg ;

deminutivni afiks (r. аффикс уменьшительности) – afiks koji služi za tvorbu riječi umanjena značenja, tj. umanjenica ili deminutiva, npr. -ić, -ica u riječima: stol-ić, kuć-ica;

plodni afiks (r. продуктивный аффикс) – produktivni ili živi afiks, tj. takav pomoću kojega se mogu izvoditi ili tvoriti nove riječi ili novi oblici riječi (x neplodni a.);

neplodni afiks (r. непродуктивный аффикс) – neproduktivni ili mrtvi afiks, tj. takav pomoću kojega se danas više ne tvore nove riječi ili novi oblici riječi rč;

nulti afiks (r. нулевой аффикс) – to je nepostojanje afiksa u nekom obliku paradigme koja u svima drugim oblicima ima afikse; tako npr. u riječi rog nulta fleksija služi kao pokazatelj nominativa jd., jer u svima drugim padežima jd. i u svima padežima mn. ima fleksije u pravom smislu riječi, npr. rog-a, rog-u, rog-om, rog-ov-i (usp. r. рог-а, рог-у, рог-ам, рог-а, рог-ов) itd.; u r. riječi нога nulta fleksija jest pokazatelj genitiva mn. na temelju istih suodnosa u deklinaciji imena.

Učenje o nultim afiksima, koje su razradili F. F. Fortunatov i I. A. Baudouin de Courtenay, omogućuje objasniti razliku u značenju korjenova i neplodnih riječi od stanovitoga korijena; npr. korijen (stol-) (»uzet«, recimo, iz riječi stolar) ima samo stvarno značenje, dok kao riječ stol ima leksičko značenje imenice i dva relacijska: nominativ i jednina, koja su izražena nultom fleksijom; – v. i.: brojni afiks. – »Vezani oblici, koji se pri sekundarnoj tvorbi riječi priključuju k osnovnom obliku« bl ; – v. prefiks, sufiks, infiks, reduplikacija Pi ; »... baza, kojoj se priključuju ostali morfemi kao afiksi« BT/hp.

afiksacija f < afiks* (r. аффиксация) – pored slaganja* i bezafiksnog* načina tvorbe riječi jedan od 3 tipa morfološke* tvorbe riječi; tvorba nove riječi dodavanjem korijenu ili osnovi stanovitih rječotvornih ili oblikotvornih elemenata, tj. afiksa*.

Ona je redovita pojava u aglutinativnim* jezicima, ali postoji i u fleksivnim (u kojima redovito pripada fuziji*, ali može i u njima biti i aglutinativna, pogotovo prefiksacija*, a rjeđe i postfiksacija*).

U nekim se slučajevima unutrašnja afiksacija spaja s unutrašnjom fleksijom, npr. u ruskom u tvorbi mnogokratnog podvida nesvršenih glagola koji imaju korijenske [-о-]: ходит – хаживал, носит – нашивал itd. Prema vrsti afiksa, afiksacija se dijeli na prefiksaciju*, infiksaciju*, sufiksaciju* ili postfiksaciju*, a postoji i sufiksno-prefiksni* način tvorbe riječi , ga , rf ; pripadnost jezika afiksativnim jezicima An ; morfološka pojava bl ; morfološki proces BT/hp.

afiksan, afiksni adj. < afiks* (r. аффигирующий, аффиксальный) – koji pripada afiksu ili koji sadrži afiks;

afiksni dio riječi (r. аффиксальная часть слова) – afiks;

afiksni morfem (r. а-ая мор фема) – afiks kao značenjski i oblikotvorni element riječi;

afiksna homonimija (r. а-ая омонимия) – homonimija afiksa;

afiksna tvorba riječi (r. a-oe словообра зование) – tvorba riječi pomoću afiksa, izvođenje riječi ili oblika, afiksacija* rč.

afiksativan adj. < afiks* (r. аффигирующий, аффиксирующий) – koji se tvori pomoću afiksa ili koji je njima obilježen ;

afiksativni jezici (r. аффигирующие ili аффиксирующие языки ili я. с аффиксами) – jezici s afiksima.

Podjelu jezika na fleksivne* i afiksativne izvršio je F. Schlegel. U afiksativnim sveza fleksija čisto je mehanička te se vrši vanjskim priključivanjem ili dodavanjem. Na temelju prigovora Boppa i dr. preradio je A. W. Schlegel tipološku klasifikaciju jezika svojega brata i ustanovio tri glavna tipa:

  1. fleksijski,
  2. afiksativni,
  3. amorfni (kao što je npr. kineski j.).

Humboldt nalazi da afiksacija postoji i u fleksivnim jezicima, ali se u njima drugačije ostvaruje nego u aglutinativnim rf ;

afiksativni jezici (e. affixing languages) su »jezici koji... afigiraju (fleksijske) elemente, koji mijenjaju značenje (korijenskomu elementu)« Sa ; v. izolativni tip, i: simbolički. –

»Afiksativni jezici po svojoj se prirodi dijele na jezike koji su pretežito prefiksativni (takvi su jezici bantu i tlingit), i jezici uglavnom ili pretežito sufiksativni, kao eskimski, algonkinski jezici ili latinski Sa/hp.

Simeon 1969: Simeon, Rikard. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. I-II. – Zagreb: Matica hrvatska. – Knj. I: 1011 s. – Knj. II: 927 s.