Uni Graz > Geisteswissenschaftliche Fakultät > Institut für Slawistik
 
Font size:      

Die Wurzel

Korijen/koren

Duden

Wur|zel, die; -, -n [mhd. wurzel, ahd. wurzala,

5. (Sprachw.) [erschlossene, durch einen Asterisken gekennzeichnete] mehreren verwandten Sprachen gemeinsame Form eines Wortstammes: als indogermanische W. für žSalzœ ist *sal anzusetzen.

Wur|zel|wort, das <Pl. ...wörter> (Sprachw.): Etymon.

© 2000 Dudenverlag

Srpskohrvatski jezik 1972

KOREN (lat. radix), najmanji deo reči koji se dalje ne može deliti i koji je zajednički svim srodnim rečima bilo koje vrste (imenica, glagola, prideva) ili bilo kog oblika (padeža, roda, lica i vremena); on je nosilac osnovnog, bitnog značenja reči koje je zajedničko čitavom skupu tih srodnih reči. Npr. u rečima
     pis-a-ti, pis-ar, pis-ac, pis-mo, pis-men

koren je pis;

u rečima
      zna-ti, zna-lac, zna-nje, zna-k, po-zna-t –

koren je zna itd.

Koreni u srpskohrvatskom jeziku su redovno jednosložni: sastoje se ili samo od jednog samoglasnika:
      ob-u-ti,
      uz-e-ti

ili od jednog samoglasnika i jednog suglasnika:
      ču-ti,
      da-ti,
      pi-ti,
      or-ati

ili od jednog samoglasnika i dva ili više suglasnika
      isk-a-ti,
      kop-a-ti,
      vid-e-ti,
      pad-ti (pasti),
      krad-ti (krasti),
      strig-ti (strići) itd.

U rečima
      iskati,
      kopati,
      videti

koreni su
      isk,
      kop,
      vid;

a i e su sufiksi za tvorbu inf. osnove, a ti je infinitivni nastavak.

Koren ponekad vrši službu nekog oblika, npr. oblik 2. i 3. 1. jd. aorista glagola
      biti i čuti

glasi
      bi, ču,

a to je u stvari čisti koren.

Vrlo retko koren se može izgubiti u promeni npr. u oblicima

      prez. odem i aor. odoh

od glagola ot-i-či koren i je iščezao (od je prefiks a em i oh su nastavci za tvorbu prez. i aor.).

Glasovnim promenama može doći do promene korena kao u rečima:

      kleti – kunem, plesti – pletem

ali iz istorije jezika znamo da je tu koren isti samo što se izmenio glasovnim promenama.

Po značenju koreni mogu biti glagolski (verbalni) i zamenički (pronominalni).

Glagolski koreni znače radnju ili stanje:

      pi-ti, pad-ti (pasti),

      plet-ti (plesti),

      zna-ti i dr.

Od njih postaju glagoli i imena (imenice, pridevi):

      na-poj, pi-jan;

      pad, na-pad;

      plet-er, plet-ivo;

      zn-a-nje, po-sna-ti itd.

U reči na-poj došlo je do promene korenskog vokala t (pi-ti) u o, do tzv. prevoja vokala ili apofonije (v.).

Zameničkih korena ima malo. Služe za tvorbu zamenica i priloga, npr.

      kъ- (kъto – tko, ko, k-oga, k-oji),

      čь (čьto č-to, što, č-ega),

      ja, ti, t-aj, ov-aj, on-aj (ov-akav, t-akav, on-akav),

      sv- (vьs, sav, sve, svoj);

za tvorbu priloga:

      k-uda, gdje < k-dje,

      k-amo, t-a-mo, ov-amo,

      t-uda, sv-uda,

      on-amo itd.

Izučavanjem korena reči bavi se etimologija (v.).

KORENSKA (KORENITA) REČ, reč koja je postala od korena dodavanjem nastavaka za oblik ili promenom korenskog vokala tj. prevojem ili apofonijom (v.).

Korenske su reči:

      plesti (plet-ti), plet-em, plot,

      tresti, tres-em, trus,

      zna-ti, zna-m,

      pi-ti, pi-jem,

      ču-ti, ču-jem,

      da-ti, da-m, dar,

      teći (tek-ti), tok itd.

Prema A. Beliću korenska reč je ona reč koja svojim glasovnim kompleksom, bez ikakvih naročitih nastavaka, obeležava neki predmet ili zbir osobina jednog ili jedinstvenog predmeta, npr. indoevropski koren *pĕd- ili *pǒd- u značenju noga.

KORENSKI (IZOLACIONI, IZOLIRAJUĆI) JEZICI, jezici čije su reči po svojoj strukturi u stvari koreni, tj. nepromenljive reči; značenja reči i njihove funkcije u rečenici određuju se dodavanjem samostalnih takođe nepromenljivih reči, promenama akcenta i posebnim redosledom reči unutar rečenice.

Takav je kineski jezik, koji gradi svoje rečenice od samih korena. Kineska rečenica

      Šang Pei-čing viang na-mo č'ü

znači

      – Kako se putuje do Pekinga?,

a doslovno prevedena glasi:

      Stići Peking kuda ići?

ili još doslovnije –

      Stići sever sedište do koji li ići?

KORENSKI PRAVOPIS, v. Etimološki pravopis.

Srpskohrvatski jezik 1972: Srpskohrvatski jezik: Enciklopedijski leksikon / Redaktori i urednici Asim Peco, Živojin Stanojčić. – Beograd: Interpres. – 604 s.

Simeon 1969

Korijen

korijen m – 1. korijen riječi – 1. radix (1859: Mažuranić, sh. ; 1860: Šulek, dk. i 1874: naz. ; 1879 – 80: Novaković, srg ; – : Daničić – 1. radix – nj. Wurzel) mt (корень || Wurzel || root, radical || racine || radice || raiz) || – korenika*, osnov; najmanji sastavni element svih srodnih riječi, tj. onaj element riječi koji ostaje nakon odstranjenja svih fleksijskih nastavaka, formativa* itd.

Korijen je obično prisutan u svim članovima skupine riječi koje se odnose na istu ideju, pa ga zato možemo smatrati krajnjim semantičkim nosiocem određene ideje ili pojma u određenom jeziku pg ;

nerastavljivi element riječi koji se dobiva odstranjivanjem svih odjeljivih rječotvornih elemenata; taj je element osnovni za dani pojam te se može pojavljivati u neizmijenjenom ili u modificiranom obliku u različitim tvorbama ili izvedenicama koje tvore porodicu ili gnijezdo riječi (f. famille des mots); takav je npr. element koji se javlja u obliku *am- u franc. amour – »ljubav«, amitie – »prijateljstvo«, amateur – »amater« i u obliku *aim- u aimer- »voljeti«, aimable – »ljubazan«, aimant – »umiljat«...

U analizi oblika mora se kadšto razlikovati korijen u pravom smislu riječi od elemenata koje zovemo korijenskom* osnovom, osnovom*, bazom*.

– Lingvistika obično otkriva korijen u najstarijem njegovu dostupnom obliku, koji može objasniti sve kasnije posvjedočene izvedenice.

Tako će korijen povezati naizgled vrlo različite oblike kao lat. genus, (g)natus, natura, grč. γένος = génos itd. u indoevropski korijen u obliku *gen- ili *gene- mz.

S gledišta suvremene indoevropeistike (E. Benveniste) korijen je uvijek sastavljen od dva suglasnika, a treći suglasnik pripada determinativu – sufiksu ili proširitelju; zato se može govoriti o korijenu *gen-, a ne valja govoriti o korijenu *genē-; posljednji se oblik raspada na korijen *gen- i sufiks *-э-/-еэ- mzr ;

katkad su se, po Boppu, razlikovali predikativni ili atributivni ili signifikativni ili glagolski korijeni (r. предикативные или атрибутивные или сигнификативные или глагольные корни f. racines predicatives, attributives, significatives, verbales) – koji pokazuju način bivstvovanja predmeta ili njegovo najizrazitije svojstvo te izriču određeni pojam i indikativni ili zamjenički korijeni (r. индикативный, местоименный корень f. račine indicative, pronominale) – koji služe za to da privuku na određeni predmet pažnju onoga tko sluša, kao što to čine znakovi u jeziku gesta.

– U semitskoj lingvistici korijenom se zove skup suglasnika, koji služi kao ishodište za niz tvorbi (usp. trosuglasnički korijen), a skupu, u kojem dolaze i samoglasnici, daje se ime baza* mz ; taj članak ne razlikuje značenja naziva »korijen« u etimološkom i morfološkom smislu, premda bi to trebalo; tako npr. u ruskom jeziku neafiksni dijelovi glagola стыдить i студить etimološki predstavljaju jedan korijen, a morfološki – različite korijene; isto takvi odnosi postoje u наука i навык te u još starijih riječi – конец i начало mzr.

Korijen može imati samo jedan jedini glas, ali ponajviše ima dva glasa, ili više njih. Korijeni jedni znače radnju ili stanje – to su glagolski ili verbalni, – drugi su zamjenički ili pronominalni.

Korijeni nisu ništa realno, tj. oni nisu nikad bili samo stalne riječi.

– Ali ima dosta primjera gdje je korijen sam, tj. bez nastavaka, gotova riječ. Npr. nom. jd. nekih imenica i pridjeva muškoga roda: grob, mraz, rod, vid, dug, mlad, tih; rijetke su riječi bez korijena, npr. odem, odeš: tu je od prijedlog, -em, -eš su nastavci, a korijena i (i-ći, od-ići) nema; u pravom smislu nemaju korijena ni onomatopejske riječi, npr. cvrka, klopot, kokot itd. M ;

»Dio prvotne riječi koji preostaje« poslije odbitka primarnoga afiksa bl , Ni (Bloomfield pritom poriče opravdanost bilo kakova pozivanja na povijest riječi); – v. slobodni i svezani k.; jezik razlikuje korijene i izvedene tvorbe (osnove, baze, teme). U tom se slučaju minimalna baza, koja se ne može svesti na manje jedinice, naziva korijen SWBLW ;

»korijeni tvore jezgre (ili srcovinu) svih riječi« Ni (x nekorijeni) hp ;

rječnik korijena (r. корнеслов) – 1. zaliha ili repertoar korijena riječi; 2. rječnik sastavljen prema korijenima riječi; etimološki rječnik ;

vokalizam korijena (nj. Wurzelstufe, Ablautsstufe der Wurzel) ; 2. naziv za dio jezika koji se nalazi u ždrijelu (r. к. языка, основание я-а) – x hrbat, x vrh jezika.

korijenski adj., korjenit adj. (XVII vijek) – 1. radicalis (коренной, корневой, радикальный || wurzelhaft || radical || radical || radicale || radical) – koreni, korenit, korjeni; u etimološkoj, fonetskoj, itd. analizi, ovaj se naziv daje elementu koji je dio korijena, za razliku od fleksijskih nastavaka, formativa i sl. pg , mz ;

korijenski aorist – 1. aoristus radicalis seu fortis (r. корневой аорист – f. aoriste radical) – u stg. takav koji nema karakteristiku -σ-, – ν. jaki, bestematski a., i: aorist;

korijenska baza (корневая база || Wurzelbasis || root basis || base radicale f base radicale || raiz o base radical) – dio riječi koji se sastoji od korijena, tj. sam korijen*, npr. u lat. ag-i-mus mz , spr , v. korijen, i: baza; korijen ili radikal* riječi; u fleksijskim jezicima to je oblik na koji se dodaju fleksijski nastavci pg ;

korijenski determinativ ili k. determinant – 1. determinativum radicale (r. к. определитель – nj. Wurzeldeterminativ) – korijenski* sufiks, element koji se ne da pobliže odrediti, a služi proširenju korijena, npr. ie. *tre-s, tre-m-, tre-p- – drhtati hr ; okamenjeni sufiksi, kao npr. -n- u nj. denen, ili -m- u Zaum, koji su prije služili za tvorbu riječi hr ;

korijenski dio (r. к-ая часть) – dio riječi koji pripada korijenu;

korijenska fleksija (e. radical flexion) – infleksija* u kojoj se nastavci dodaju direktno korijenu* riječi (korijenskoj osnovi) pg ;

korijenski element – v. korijenska osnova;

korijenski glagoli, korjeniti glagoli (r. к-ые глаголы) – ili primarni glagoli (x izvedeni) – takvi koji postaju neposredno od korijena (npr. r. нес-ти – hs. nositi, r. плес-ти – hs. plesti (< *plet-ti) M , kr ;

korijenski glas (r. к. звук);

korijenska infleksija (e. root inflexion) – modifikacija značenja riječi izazvana unutrašnjim promjenama samoglasnika, bez upotrebe sufiksa ili prefiksa pg ; usp. gradacija i promjena samoglasnika;

korijenski jezici (изолирующие, корневые, корнеизолирующие языки || isolierende Sprachen, Wurzel-Sprachen || isolating, radical languages || langues atomiques, isolantes || lingue isolanti) – jezici u kojima su sve riječi korijeni ili se tako ponašaju, a njihovi gramatički odnosi i sintaksne funkcije određene su isključivo ili pretežno redom riječi pg , v. izolativni jezici;

korijenska osnova – lat. elementom radicale (корневая основа, радикал | Wurzel, Stamm || radical, stem base || radical || radicale) – rijetko upotrebljavani sinonim za »korijen« (e. stem) pg ,

element zajednički mnogim riječima i oblicima, koji svima njima daje zajedničko značenje, npr. u lat. cant- u: cantare, cantor, cantate, – f. chant – chanter »pjevati«, chanteur »pjevač«, nous chantons »pjevamo« itd.

Moguća je komparativna dekompozicija korijena, kojom se dolazi do različitih stupnjeva: od chanter (pjevati) dolazimo do lat. cantare u kojem razlikujemo korjensku osnovu cant- , ali od samog cantare dolazimo i do canere odakle izdvajamo osnovu сап- ; ona se zove prvotna ili primarna ili osnova prvog stupnja (can-) prema drugoj koja se zove sekundarna ili drugog stupnja (cant-). Posljednji element dekompozicije, ili prosti element, jest sam korijen niz , spr ;

korijenski period (nj. Wurzelperiode) – korijenske razdoblje; prethistorijsko jezično razdoblje kada su postojali samo korijeni riječi ;

korijenski pravopis etimološki* pravopis; takav koji pazi na postanak riječi, tj. čuva glavni dio riječi (korijen i osnovu), a s time i svezu s drugim sličnim (srodnim) riječima, te u suglasničkim skupovima ostavlja netaknute (nepromijenjene) neke suglasnike, koji se u govoru mijenjaju ili izostavljaju po glasovnim zakonima, npr. vrabac – vrabca, nadkriliti, jedanput, bolestan, bolestnik, bolestnički, oko – oči, predočiti – predočba; usp. r. солнце (čit. сонце), грустно (čit. грусно), сдать (čit. здать);

korijenski bestematski, netematski prezent (r. к-ое нетематическое настоящее время) – atematski prezent ;

korijenski pojmovi (r. корневые понятия – e. basis concepts) – » ... obično se izražavaju samostalnim riječima ili korijenskim elementima; oni ne pretpostavljaju odnosa kao takvih«; s obzirom na pojmove, – v. oblik 5α; – skupina; »osnovni ili konkretni pojmovi« Em/hp ;

korijenski pridjev (nj. Wurzeladjektiv) – pridjev načinjen izravno iz korijena; neizvedeni pridjev ;

korijenska riječ, korjenita riječ – 1. vocabulum radicale seu primitivum (корне-слово, к-ое слово || Stammwort, Wurzelwort || primary word || motracine || parola radicale) – korenika*, korjenika*; neizvedena riječ ; naziv za riječi u kojih se osnovni nastavci dodaju korijenu neposredno; ako su glagoli, kaže im se i primarni*; takve su npr. krađa mj. kradja, pis-mo, plet-ivo, krad-ljiv, ljub(a)k, vid(a)n, ču-ti M , 1. lux = luc-s, dux – duc-s. Neke korjenite riječi nemaju nastavka (x izvedene r.); – v. riječ;

korijenska imenska riječ (nj. Wurzelnomen) – npr. ie. korijen *ped-/pod- u značenju »noga«, tj. riječ koja svojim glasovnim kompleksom, bez ikakvih naročitih nastavaka ili dodataka, obilježava jedan dio tijela; riječ bez formanta za tvorbu osnove, npr. g. πους, 1. pes; stvnj. man hr ;

korijenski samoglasnik 1. vocalis radicalis (r. к. гласный) – takav koji pripada korijenu, npr. a u lat. facio;

korijenski slog (r. к. слог nj. Wurzelsilbe) – slog koji pripada korijenu ili koji ga tvori;

korijenska složenica (e. stem-compound) – složenica u kojoj se jedan elemenat javlja u korijen skom obliku pg ;

korijenski sufiks – 1. suffixum seu determinativum radicale (r. к. суффикс – f. suffixe radical) – k. determinativ*; – v. sufiks;

korijenski samoglasnik 1. littera radicalis ( = »korijensku slovo«) –

1. u fonetskom opisivanju radikalni suglasnik (f. consonne radicale) je onaj u artikulaciji kojega su djeluje korijen ili stražnji dio (lat. radix) jezika; usp. jezik;

2. u gramatici semitskih jezika korijenskim slovima (f. lettres radicales) ili korijenskim suglasnicima nazivaju se suglasnici koji tvore osnovne elemente korijena, a pritom se razlikuje prvi korijenski, drugi itd. korijenski suglasnik; usp. trosuglasnički korijen mz , spr ;

korijenski tematski tip (r. к. тематический тип) rč.

korijenskoizolativni adj.(r. корнеизолирующий);

korijenskoizolativna struktura (r. к. строй) – izolacijski sustav ili građa;

korijenskoizolativni jezik (r. к. язык) – izolacijski jezik korijenskog tipa rč. koritašce n – prema 1. alveolus, – najniži dio nepca koji je iznad gornjeg zuba sjekutića M.

korjeni – v. korijenski bi.

korjenika f (1856: Veber, ustr.: »Naš jezik je bogat u korjenikah i tvorbah ...«) – korijen, osnova (riječi), korijenska (i osnovna) riječ.

korjenit adj. – korijenski*; koji se sastoji (samo) od korijena; npr. korjenita riječ, korjeniti glagol, korjenita imenica itd.

korjenodubac m – šaljiv naziv za etimologa*.

korjenotvoran adj. – koji tvori korijen; korjenotvorni morfem (r. корнеобразующая морфема – e. root-forming morpheme) – jedinice koje se izdvajaju s različitim stupnjem jasnoće, one, koje tvore složenu morfološku strukturu korijena u mnogim simboličkim riječima te imaju nejasno značenje bl/hp.

Simeon 1969: Simeon, Rikard. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. I-II. – Zagreb: Matica hrvatska. – Knj. I: 1011 s. – Knj. II: 927 s.