Uni Graz > Geisteswissenschaftliche Fakultät > Institut für Slawistik
 
Font size:      

Morfema

Branko Tošović

Morfema

Svaka riječ ima svoju strukturu, svoje sastavne dijelove, koje nazivamo morfemama .

Morfema je (1) najmanja značenjska jednica, odnosno (2) najmanja jedinica jezika za gramatičkom funkcijom. Ona se ne može dalje cijepati na semantički manje dijelove.

Postoje dvije osnovne vrste morfema: korijen (korijenska morfema) i afiks.

Korijen jeste nosilac značenja što pripada samo toj riječi (takvo značenje nazivamo leksičkim značenjem). Korijen je, dakle, morfema koja prenosi leksičko značenje .

Afiksi su morfeme koje dolaze ispred ili iza korijenta i nose gramatičko značenje . Drugim riječima, afiksi se dodaju korijenu i unose dopunske nijanse u značenje (dopunska značenja svojstvena široj grupi riječi nazivaju se gramatičkim značenjem).

MORFEMA - KORIJEN AFIKS - OSNOVA FORMANT

Afiksi se dijele na prefikse, prefiksoide, sufikse, sufiksoide, nastavke, intikse i postfikse.

AFIKS
NASTAVAK
PREFIKS
SUFIKS
POSTFIKS
INFIKS
PREFIKSOID
SUFIKSOID
ZAVRŠETAKD

© Branko Tošović

Prefiksi predstavljaju morfeme koje se nalaze ispred korijena, npr. pročitati , od -govoriti, na -pisati.

Prefiksoid je element koji vrši službu prefiksa; koji je liči na prefiks, ali to nije, Oni predlavljaju prvi dio složenica i mogu se naći ispred riječi bilo koje riječi, ostajući samostalnim. Npr. auto - u riječima auto -matski, a uto -matizam, Kao izraz koristi se poluprefiks .

Pod sufiksima podrazumijevamo morfeme koje stoje iza korijena: kuć- ica, rad- nik .

Sufiksoid je element tvorbe riječi koji se razvio iz neke samostalne riječi i koji se od nje razlikuje obrazovanjem derivacionog niza. Takva riječ djelimično gubi svoju semantičku vrijednost (samostalnost) pa se približava sufiksu, ali nikako ne postaje pravi sufiks. Npr. prazno slo vlje, jeziko slov lje, krasno slov lje , prirodo slov lje, rodo slov lje, bogo slov lje. Ponekad s enaziva polusufiks.

U riječi razlikujemo nastavak (fleksiju), koji većinom ne unosi promjenu u leksičko značenje riječi, već služi da se izrazi gramatičko značenje, odnosno da se data riječ dovede u sintaksičku vezu sa drugim riječima:

Učenic i čita ju knjig u.

Infiksi su dijelovi riječi koji nemaju samostalnog značenja, nisu tvorbeno sredstvo, već služe kao svojevrstan umetak između korijena i (1) drugog korijena, (2) sufiksa, (3) nastavka, npr. - o - u grom- o -bran, - ev - u put- ev -i. Ponekad se koristi izraz interfiks.

Postfiksima nazivamo afikse koji stoje iza nastavka. Oni su samostalniji u odnosu na nastavke i predstavljaju dio koji obično postoji kao posebna riječ, najčešće kao riječca (čestica), npr. reci- de.

Završetak je predstavlja završni dio riječi, bez obzira na njegovu morfološku suštinu. To može biti krajnji fonem, slog, dio osnove + nastavak i sl. Npr. imenice vrije me , sje me , tje me, bre me, vi me imaju isti zavrüetak - me. Tako imenice sa završetkom - am, -al j, - an, - anj, - ar imaju dugu množinu: poj am pojmovi , češ alj češljevi , ov an ovnovi , bub anj bubnjevi, tig ar tigrovi.

Tvorba imenica

Od svih vrsta riječi imenice imaju najrazlicitiji način obrazovanja. One se tvore na nekoliko načina:

  1. sufiksacijom,
  2. prefiksacijom,
  3. sufiksacijom i prefiksacijom,
  4. udvajanjem osnova,
  5. odbacivanjem krajnje morfeme,
  6. abrevijacijom,
  7. supstantivizacijom.

Sufiksacija predstavlja obrazovanje riječi dodavanjem sufiksa korijenu ili osnovi. Za obrazovanje imenica koristi se velik broj sufiksa. Tako nastaju imenice za označavanje lica (učiti učitelj, fizika fizičar, Bosna → B osanac, brada bradonja, naslijediti nasljednik, Pariz Parižanin; student studentkinja/studentica, učitelj učiteljica), apstraktnog pojma (svež → svežina, lirski lirizam), predmeta (vino vinograd, regulisati/regulirati regulator ) , subjektivnog stava (kuća → kućica , šuma šumica, ulica uličica) itd.

Prefiksacija označava dodavanje prefiksa korijenu ili osnovi. Ovakvim načinom tvorbe rijetko nastaju imenice (prefiksacija je više karakteristična za glagole). Dodavanjem prefiksa dobijaju se imenice koje izražavaju suprotnost i negaciju (antipatija, antitijelo, demobilizacija, zajedništvo (saučastnik , koautor), visok stepen osobine (ekstraklasa, supercijena), obratan proces (reorganizacija), lažnost (pseudonauka), zamjenu (prorektor) i sl.

Prefiksacija i sufiksacija podrazumijevaju istovremeno dodavanje prefiksa i sufiksa ili prelazak prijedloga u prefiks: ne sanica, saradnik i dr.

Slaganje osnova nastaje kada se spoje dvije osnove u jednu riječ: samokritika, usisivač itd.

Odbacivanje krajnje morfeme ili nulta sufiksacija predstavlja način tvorbe imenica pri kome se odbucuje krajnja morfema glagola i pridjeva (uz moguće fonološke promjene): zahvatiti → zahvat.

Abrevijacija označava nastajanje imenice iz sintagme. To su, u stvari, skraćenice tipa: komsomol (od Kommunističeskij soюz molodeži) i sl.

Supstantivizacija podrazumijeva način tvorbe imenica putem prelaska pridjeva i participa u imenice: dežurni.

U B/K/S-u se često i slobodno upotrebljavaju augmentativi i pejorativi (ružne ili pogrdne riječi nastala dodavanjem različitih sufiksa) od vlastitih imenica: Marketina (od Marko), Sanjetina (Sanja), Nikoletina (Nikola), Smiljetina (Smilja) i sl. Za tvorbu augmentativa najčešće se koristi sufiks -in ( a ).

Öesto se susreću deminutiv i : hljebić, glasić, kućica, listić, potočić , džepić, ekserčić, kišica, sestrica, kćerčica, knjižica, nožica, mrežica, kartica , tatica , djedica, ženica , mamica , ogledalce.

Osnova

Dio primjenljivih riječi koji se dobija odbijanjem nastavaka naziva se osnova . Dakle, ono što ostaje kada se odbije nastavak (postfiks), što se u oblicima date riječi ne mijenja, čini osnovu.

 PREFIKS  INFIKS   SUFIKS   (POSTFIKS)  nastavak    osnova

Korijen

Obavezni dio osnove je korijen. Osnova i korijen se podudaraju u neizvedenim riječima, npr. grad, žena , selo.

Kod r eči sa deklinacijom (imenica, imeničkih zamenica, pridjeva, pridevskih zamjenica, brojeva jedan, dva, tri i četiri , rednih i zbirnih brojeva osnovu dobijamo odbijanjem nastavka u genitivu jednine. Npr. student -a, o lovk -e, sel -a.

Riječi sa konjugacijom (glagoli) imaju dvije osnove – prezentsku i infinitivnu (aorisku).

Prezentska osnova se dobija odbijanjem nastavka 1. lica množine prezenta - mo: čita -mo.

Infinitivna (aoriska) osnova dobija se odbijanjem nastavka za 1. lice jednine aorista: nosi -h.

Osnova sa jednim sufiksom nazivam se primarnom , a sa dva sekundarom , a sa tri tercijalnom.

MORFEMA OBLIČKA TVORBENA AFIKS

Neke morfeme mogu služiti za obrazovanje oblika, a druge za tvorbu riječi. Prve su obličke (gramatičke), druge tvorbene. Obličke morfeme su, prije svega, nastavci, infiksi i gramatičke osnove, a tvorbene korijenske morfeme i različiti afiksi.

MORFEMA
OBLIČKA
TVORBENAAFIKS
obrazuje morf. oblik
???
© Branko Tošović

obrazuje riječ

Morfema koja nema formalni izraz nazivam se nultom (takav je nulti nastavak -Ø u nominativu imenica muškog roda tipa student, rječnik).

Izraz morfeme predstavlja morf . Različiti morfi nazivaju se alomorfi (često se morf i alomorf tumače kao sinonim). Npr. u oblicima reći , reknem, rečeš, reci imamo četiri alomorfa ( re -, rek -, reč -, rec -) istog morfa, odosno morfeme.

Alomorfi mogu da obrazuju gramatičke dublete tipa - og i - oga: lijep- og – lijep- oga.

Afiksni morfem koji služi za obrazovanje osnove naziva se tematskom morfemom (npr. - er - u mat-er-i ).

Treba razlikovati morfeme i slogove : morfeme se dobijaju cijepanjem rijači na najmanje značenjske jedinice, a slogovi se dobijaju cijepanjem riječi na najmanje izgovorne odsječke. Up. drugarski morfeme : drug - ar - sk - i, slogovi: dru - gar - ski.

Morfemika

Dio morfologije koji proučava prirodu, sastav, strukturu i distribuciju morfema naziva se morfemika .

Morfološka analiza

Razmatranje i tumačenje riječi i oblika prema njihovoj pripadnosti određenoj vrsti riječi (imenicama, pridjevima, glagolima, veznicima i sl.), njihovoj promjenljvosti (deklinaciji i konjugaciji) i drugim morfološkim vrijednostima naziva se morfološkom analizom .

Morfemska analiza

Razmatranje riječi i oblika prema prirodi, sastavu i strukturi morfema , odnosno izdvajanje minimalnih značenjskih dijelova u riječima i oblicima naziva se morfemskom (morfematskom) analizom .

Literatur