Uni Graz > Geisteswissenschaftliche Fakultät > Institut für Slawistik
 
Font size:      

Simeon 1969. Morfem

Simeon 1969: Simeon, Rikard. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. I-II. – Zagreb: Matica hrvatska. – Knj. I. – S. 847-856.

morfem

m <g. μορφή – morphe = »oblik«, 1. *morphema (морфема || Morphem, Formans, Formativ || morpheme || morpheme || morfema || morfema) – formant*, značnik*; obličje*; značenjski dio riječi (korijen i afiksi) rč;

najmanja jedinica koja nosi neko značenje (gramatičko ili semantičko, leksičko) š; takvi su nosioci značenja npr. nj. sufiksi -heit, -er, ili nastavci -te, -este itd.

Erben ih dijeli na osnovne morfeme (nj. Grundmorpheme) i pomoćne morfeme (nj. Hilfsmorpheme) jć;

znak bez određena značenja; s historijskog gledišta to je semantem, koji je lišen svojega značenja (po Tesnieru); pod morfemima treba razumjeti lingvističke elemente, koji izražavaju odnose medu pojmovima.

Morfemi prema tome izražavaju odnose koje duh (f. esprit) stvara između semantema (Vendryeis) /kč;

element tvorbe koji može značenjskim elementima (f. éléments de signification) pridati gramatički aspekt i koji tako služi za određivanje vrste riječi (ime, glagol itd.), gramatičke kategorije (rod, broj, lice), sintaksnoga odnosa (subjekt, direktni objekt).

Morfem može biti i zasebna riječ: prijedlog, veznik, relativna čestica; ni izdaleka to nije općenito prihvaćeno shvaćanje morfema: obično se pod morfemom podrazumijeva dio riječi koji se ne može dalje dijeliti a da ne izgubi smisao, a ne posebna (makar i pomoćna) riječ mzr;

najčešće se taj termin uzima za elemente tvorbe koji se dodaju osnovnom dijelu riječi, da bi se stvorio novi oblik: za afiks*, nastavak* (f. désinence), determinativ* itd. –

U ie. se razlikuju osnovni, tematski morfemi, formanti (r. тематические морфемы – f. m. thématiques) koji se dodaju korijenu da bi se dobila osnova i sufiksni morfemi, formanti (f. m. suffixaux) koji se dodaju osnovi da bi se dobila riječ; primarni morfemi, formanti (f. m. primaires), koji služe za tvorbu izvedenica od glagolskih korijena ili osnova i sekundarni morfemi (f. m. secondaires), koji se dodaju imenskim oblicima mz.

Autor smatra morfemima samo gramatikalizirane elemente riječi; u suvremenom jezikoznanstvu prošireno je drugačije shvaćanje toga naziva: u sastav morfema svrstavaju se također rječotvorni elementi i korijeni. Prema autoru, u ruskom фи-зич-еск-ий ili u engl. un-friend-ly samo posljednji element predstavlja morfem; no sa suvremenog gledišta obje te riječi imaju tromorfni sastav mzr.

Morfem, formant, značnik u nekom smislu može biti lišen vlastite suštine, pa ga određuju samo promjene vrste ili rasporeda nekih elemenata riječi; tako je vokalni prijevoj (f. alternance vocalique) u engl. singularu man, u pluralu men morfem; u taj red spadaju promjene akcentuacije, mjesta itd. mz;

morfem je minimalni oblik; njegovo je značenje semem*; morfem je oblik (sa značenjem) koji se ponavlja, koji se može raščlaniti na manje oblike sa značenjima koja se ponavljaju. Dakle, svaki dio riječi ili formant, na koji se riječi mogu raščlaniti, jesu morfemi mz;

distinktivni lingvistički oblik, semantički različit od ostalih fonetski sličnih ili identičnih lingvističkih oblika, nedjeljiv ili nerastavljiv u manje oblike.

Morfem je minimalna jedinica sa značenjem u jeziku; npr. engl. riječ »boys« sastoji se od dva morfema (»boy« i »s«), »boyishness« se sastoji od tri morfema (»boy«, »ish«, »ness«) pg;

»Stanovite kombinacije vrlo ograničenoga broja vrsta glasova koji se tvore ljudskim govornim aparatom ...; utvrđene socijalno kao reakcije na neke stimule i korelativne s tim Stimuli ma kao Stimuli koji izazivaju stanovite reakcije« bl ;

»Minimalni oblik – jest morfem ... Na taj je način morfem (značenjski) oblik koji se ponavlja, koji se ne može analizom dijeliti na manje (značenjske) oblike koji bi se ponavljali« bl;

»Različiti morfemi mogu biti slični ili djelomice slični po sastavu govornih (glasovnih) oznaka koje ih tvore« bl;

»Jezični oblik, koji ne pokazuje djelomične fonetičko-semantičke sličnosti ni s kojim drugim oblikom, jest prosti oblik ili morfem« bl; – v. kompleksni oblik SWBLW, ВТ, Bh, Ni; leksički glosem; – v. morfemna jedinica Hr; – v. isprekidam morfem Hr; – v. zagrada Hr;

Oznake, koje se u analizi mogu smatrati oznakama konstrukcija, ne valja u isto vrijeme uzimati kao morfeme za dopunu morfema već ranije indetificiranih u tima istim konstrukcijama; »Ako bi se morfemi E1, E2 itd. (tj. oznake konstrukcije, o kojima se prethodno pretpostavljalo, da su oni također i u to isto vrijeme morfemi) fonematski izdvajali tako, da njihova prisutnost i različito obilježje nisu izazivali sumnju, ne bi se pojavila nikakva pitanja ni teškoće pri njihovu prihvaćanju (kao morfema); no ne valja smatrati dovoljnim razlogom za prihvaćanje nekoga morfema to, što bi bilo lagodnije imati ga (kao morfem)« We;

»Dva ili više morfa združuju se u jedan morfem, ako:

a) oni imaju jedno te isto značenje,
b) nikada ne dolaze u jednakoj okolini i
c) njihove okoline, uzete zajedno, nisu veće od okolina neke same alternante u jednom te istom jeziku« (Hockettov citat iz članka Harrisa /Hr/)«, Но;

Hockett mijenja formulaciju b tako, da se to pravilo čita: »Oni se nalaze u nekontrastnoj distribuciji«; zatim, Hockett mijenja formulaciju ovako: »imaju ukupnu sferu koja nije unikalna«; »Mi predlažemo da se govori istodobno »morf x nalazi se u takvoj izreci« i »morfem x nalazi se u takvoj izreci«.

Prema našoj definiciji, morfem je razred morfa, pa se stoga utvrđivanje drugoga tipa bez sviju daljnjih ograničenja pokazuje logički neosnovanim. Mi mu vraćamo logičku osnovanost, ustanovljujući, da izraz vrste »morfem x« valja shvaćati u nekim slučajevima kao naziv razreda, a u drugim slučajevima kao promjenljivicu koja označuje odgovarajući pa makar i ne točno specificiram član danoga razreda, već prema zahtjevima konteksta. Tu nema nikakve dvosmislenosti; to je obična upotreba riječi u lingvistici; no u tom pitanju valja postupati s više pažnje nego li obično Но; – ν. jedinica; »Formativ, ostatak ili komponenta.« (To je pokušaj da se odstrani kriterij značenja) Bg;

»Morfem je niz fonema, i zahvaljujući njemu upotreba fonema u izrekama (ne samo dugim, nego i kratkim) većma se efektivno opisuje pomoću fonemne strukture morfema i morfemne strukture izreke, nego izravno samim fonemima ... Ta definicija predstavlja preradbu definicije koju je dao H. Hönigswald u neobjavljenom rukopisu pod naslovom »Značenje« Но;

»Djelomične jezične strukturne jedinice, koje se ponavljaju, sastoje se od jednoga ili više fonema (ili od nultih elemenata, koji služe za to da ispune praznine u strukturi koja se stvara), predstavljaju osnovne elemente gramatičke analize. One su morfemi« Tr/hp.

Napokon, morfem se definira kao jedinica koja ima dva glavna značenja:

  1. vezani oblik: najmanja (krajnja, bez gubitka danoga svojstva dalje nedljiva) i pravilno uspostavljiva prema modelima danoga jezika jedinica sustava izraza, neposredno korelativna s odgovarajućim joj elementima sustava sadržaja (sememom); usp. semem;
  2. formativ, oblikovatelj osnova: gramatički afiks (fleksija) ili pomoćna riječ koja ima čisto gramatičku funkciju; npr. rječotvorni morfem;

aditivni morfemi (r. аддитивные м. – e. additive morphemes) – morfemi »koji se dodaju« ili »koji prirašćuju«, tj. koji se spajaju u jedinicama viših redova (u »oblikoriječima« = oblicima riječi) slaganjem*; usp. suptraktivni morfemi, zamjenski morfemi;

afiksni morfem (аффиксальная м. || – || affixal morpheme || morpheme affixal || –) – isto što i afiks*;

sekundarni morfem (вторичная м. || – || secondary morpheme || morpheme secondaire || –) – afiksni morfem koji služi za tvorbu riječi od imenskih baza; usp. primarni morfem;

derivacijski morfem (r. деривационная м. – e. derivational morpheme) – afiksni morfem koji modificira leksičko značenje korijena i tvori novu riječ; npr. r. -ap' u: звонарь, пахарь;

zamjenski morfemi (r. заместительные м-ы – e. replacive morphemes) – morfemi koji zamjenjuju, koji su uključeni u sastav osnove i koji se mijenjaju pri glasovnoj promjeni; npr. aditivni morfemi, suptraktivni morfemi; npr. i, a, u, u engl. drink/drank/drunk;

korijenski morfem (r. корневая м. – e. root morpheme) – minimalna (krajnja) baza riječi, koja je nosilac njezina osnovnog leksičkog značenja; usp. korijen (riječi), npr. r. стол-ик-ам;

primarni morfem (первичная м. || – || primary morpheme || morphème primaire || – || –) – afiksni morfem koji služi za tvorbu izvedenica izvedenih od glagolskih baza; – usp. sekundarni morfem;

pozitivni morfem (r. положительная м. – e. positive /plus/ morpheme) – morfem u pravom smislu riječi, za razliku od negativnog (nultog) morfema;

diskontinuirani morfem (r. прерывистая, разрывная м. – e. discontinuous morpheme) – korijenski morfem riječi, gramatičke promjene koje se stvaraju unutrašnjom fleksijom;

prefiksni morfem (r. префиксальная м.) – isto što i prefiks*;

nadsegmentni morfem (r. сверхсегментная м.) – isto što i prosodem* (u 3. znač.);

segmentni morfem (r. сегментная м. – e. segmental morpheme) – morfem u pravome smislu riječi (linijski morfem), koji se suprotstavlja nadsegmentnom morfemu;

sastavni morfem (r. соединительная м. – e. connecting morpheme) – afiksni morfem koji oblikuje osnove kod tvorbe riječi; usp. sastavni samoglasnik; npr. u ruskom o u: сев-о-оборот; i u engl.: state-s-man, u njem.: Sitzung-s-bericht;

suptraktivni morfemi (r. субтрактивные, отнимаемые м-ы – e. subtractive morphemes) – morfemi koji se izostavljaju (isključuju, suptrahiraju) iz sastava jedinica višega reda (oblikoriječi); npr. f. grãd > grã; usp. aditivni, zamjenski morfem;

supersegmentni morfem (r. суперсегментная м.) – isto što i prosodem* (u 3. znač.);

sufiksni morfem (суффиксальная м. || – || suffixal morpheme || morphème suffixal || –) – isto što i sufiks*;

tematski morfem (тематическая м. || – || thematic morpheme || morphème thématique || – || morfema temático) – afiksni morfem koji slijedi iza korijena a služi za tvorbu osnove riječi; npr. r. -ep- u: мат-ер-и;

formalni morfem (r. формальная м.) – isto što i afiks*;

osnovni oblik morfema (r. основная форма ф-ы – e. base form of a morpheme) – jedna od varijanata (alternanti, alomorfa) morfema u odnosu prema kojoj se ostale njezine varijante mogu smatrati za izvedene; npr. [-z] s izvedenom varijantom [-s];

proširenje morfema (расширение м-ы, расширение морфологическое || exkursive Formansverbreitung || morphological extension || extension de morphème || – || extensiόn de morfema) – ili morfološko proširenje; preraščlanjivanje, preraščlamba, preraščlanjenje koje dovodi do povećanja linearne produženosti danoga morfema na račun susjednoga, s odgovarajućom promjenom njegove morfološke grade; npr. engl. -ren mj. -en u: children; franc. -der u: fer-blantier, cloutier (usp. lait-ier); st.-rus. сън-им-ати > съ-ним-ати;

dodir morfema (r. стык м-ы – e. morpheme boundarv) – isto što i morfološki šav (r. морфологический шов – e. morphological suture, boundary) – tj. granica dvaju susjednih morfema u sastavu riječi ili u skupu riječi;

morfem-svezica (r. морфема-связка – e. linking morpheme) sastavni, spojni ili svezni samoglasnik u složenici ahm;

sinkretski morfem – v. sinkretski;

slobodni morfem u kompleksnom obliku (e. underlying form) npr. engl. »man« u riječi »manliness« (muškarac – muškost) pg;

razlikovanje morfema (r. морфеморазличение) rč;

prvi glas morfema (nj. Morphemanlaut);

posljednji glas morfema (nj. Morphemauslaut);

glas u sredini morfema (nj. Morpheminlaut) jć; v. i: rječotvorni, nulti, leksički, nadlinijski, negativni, prepozitivni morfem; te: obličje, ovojnica morfema; usp. i: monem rt.

morf

m (r. морф – e. morph) – »Dijelovi, koji se ponavljaju, a ne sastoje se od manjih dijelova, jesu alternante ili morfi. Alternantama ili morfima mogu se smatrati i svi dijelovi koji se ne ponavljaju, već ostaju poslije izdvajanja svih dijelova koji se ponavljaju ... Prema definiciji morf ima jednak fonemni oblik u svima svojim upotrebama« Ho/hp. –

»Termin je zgodan stoga što, prije svega, dopušta da se izbjegne dugim nazivima »morfemna alternanta« i »morfemna jedinica« i, drugo, što se pod njim podrazumijeva razložita analogija: (alo)fon : fonem = morf : morfem« Ho/hp, – v. alomorf. –

»U skladu s metodom morfemnih alternanata oblici realnih izreka dijele se ili se »sijeku« na minimalne segmente, ili sljedstva fonema, kojima se može pridati značenje. (»Sljedstvo« obuhvaća ne samo slučajeve, kada se ono sastoji od jednoga fonema ili kad uopće nema fonema u svojem sastavu, nego i one slučajeve, kada se ono sastoji od više nego jednoga fonema, a također obuhvaća i neprekidni i isprekidani tip). Takva fonemna sljedstva ili formalni segmenti u običnoj upotrebi riječi poznati su pod nazivom morfa « Solhp. –

Morf je:

1. krajnja jedinica, koja se izdvaja na submorfemnoj razini istraživanja jezika. Za razliku od varijante morfema, morf nema svojstvo pravilne uspostavljivosti u skladu s određenim morfološkim modelom; npr. morfi r. смород-, мал-, e. huckle-, izdvojeni u riječima r. смородина, малина, e. huckleberry;

2. isto što i alomorf* ahm;

morf alternacije (r. морф альтернации – e. alternation morph) – usp. »Ako ... se nekoliko fonema (ili sastavnih dijelova) pretpostavljenoga jednoznačnoga morfa podudaraju s jednom od jednoznačnih alternanata kojega od sastavnih morfema, može se konstatirati da je čitava jednoznačna alternanta jedan od sastavnih morfa onoga morfa, koji se prethodno promatra kao nejednoznačni morf, a spajanje toga oblika s oblikom pretpostavljenoga nejednoznačnog morfa promatra se kao drugi sastavni morf.«

– Bloch poriče sve morfe alternacije i promatra svaki pretpostavljeni morf kao alternantu kojega od sastavnih morfema, koji se spaja s nultom alternantom drugog sastavnog morfema« Ho/hp.

morfematski

adj. < 1. *morphematicus <1. morphema* (nj. morphematisch – t. morfemàtico) – morfemski*; koji se odnosi na morfeme* i na nauku o njima (morfematiku) spr;

morfematska fraza (r. морфематйческая фраза) – isto što i morfemna* fraza;

morfematska rečenica – v. rečenica;

morfematska riječ – v. riječ ahm.

morfemika

f (r. морфемика – nj. Morphematik – e. morphemics) – nauka o morfemima u deskriptivnoj lingvistici ... «... i morfemika, i taktika* nužno se moraju brojiti u gramatiku ...« Но;

»Takve su (jedinice) morfemi, a njihov opis predstavlja morfemiku jezika. Morfemika obuhvaća opisivanje oblika morfema – morfofonemiku* i njihovo uređenje *«· Tr.

»Kod morfološke analize dvije su glavne operacije – ustanovljivanje temeljnih formalnih jedinica i analiza formalne strukture pomoću tih jedinica. Ta su dva aspekta analize obično poznata pod imenom morfemika i taktika« Lo/hp;

morfemika je dio morfologije koji se bavi opisivanjem morfoloških modela jezika, tj. opisivanjem gradnje morfema i zakonitosti njihova razmještanja u dužim sljedstvima; usp. grafemika, fonemika ahm.

morfemni

adj., morfemski adj. (r. морфемный – e. morphemic) – usp. »Kinesko pismo pekinške norme pretežito je morfemno.« Zi;

»mi možemo raditi pomoću formalnih kriterija: s jedne strane fonetičkih, fonemnih, morfemnih, a s druge strane morfemnih i sintaksnih« Tr;

»morfemna analiza – to je operacija pomoću koje učenjak, koji provodi analizu, izdvaja minimalne značenjske elemente u izrekama na danom jeziku te utvrđuje kakvi se slučajevi upotrebljavanja takvih elemenata treba da promatraju kao upotrebljavanje »istovetnoga« elementa« Holhp;

morfemna alternanta (r. морфемный альтернант – e. morpheme alternant) – ili morfemska a. – »Mi dijelimo svaki izraz na danom jeziku na najmanja sljedstva fonema; smatramo da ona imaju jedno te isto značenje kada se sreću u drugim izrazima ili kada ostaju nakon toga što su svi ostali dijelovi izraza razdijeljeni na takva sljedstva. To se podudara s kriterijem u paragrafu 1. O u određivanju morfema u Bloomfielda. Oni, koji ostaju kao minimalni dijelovi, ne zovu se morfemi, već morfemne alternacije» Hr, Vo, Bh, We, Lo, Jo/hp;

morfemna analiza (r. м. анализ) – morfematska ili morfološka analiza;

morfemna fraza (r. м-ая фраза) – »skup morfema«, leksička jedinica od nekoliko baza, npr. eng. White House; u terminologiji deskriptivne lingvistike rč;

morfemna jedinica (r. морфемная единица – e. morpheme unit) – usp.: »Iz popisa morfemnih alternanata, koji se može dobiti na taj način ... mi uzimamo bilo koje dvije ili više alternanata, koje imaju jedno te isto značenje (ali koje se razlikuju po sastavu fonema), pri čemu nijedna od takvih alternanata nikada ne dolazi u istoj okolini kao druge alternante. Dvije ili više alternanata, koje udovoljavaju tim uvjetima, spajaju se zajedno u jednu morfemnu jedinicu« Hr, Bh;

na taj način morfemna jedinica jest skup od jedne ili više alternanata koje imaju jednako značenje i koje se nalaze u dopunskoj distribuciji ... U jedinicama, koje se sastoje od više nego jedne alternante, opća distribucija alternanata (tj. spoja sfera okolina u kojima se svaka od njih sreće) mora biti jednaka sferi okolina u kojima se sreće bilo koja jedinica koja ima jednu jedinu alternantu« Hr/hp, – v. morf Ho/hp;

morfemni razred (r. морфемный класс – e. morpheme class) – »Morfemi se mogu ubrojiti u (različite) morfemne razrede na temelju onih okolina u kojima se oni sreću. Svaka okolina predodređuje samo jedan morfemni razred, i to upravo razred svih morfema koji se sreću u toj okolini« We/hp;

morfemna riječ (r. морфемное слово – e. morpheme-word) – naziv za riječi »koje se sastoje od jednoga (slobodnog) morfema« bl/hp, – v. primarna riječ; riječ koja se sastoji od jedne baze, npr. engl. house; u terminologiji deskriptivne lingvistike rč.

morfemografija

f (r. *морфемография bdc) – »globalni pravopis«; pravopis u užem smislu, koji poučava u pisanju cijelih morfema, bez obzira na grafičko izražavanje pojedinih glasova rč.

morfo-

< g. μορφή = morphe – oblik; – odredbenica u složenicama koje se odnose na oblik, npr. morfologija.

morfofonem

m – 1. *morphophonema <g. μορφή = morphe + φώνημα = phonema (морфофонема || – || morpho-phoneme || morphophoneme || morfofonema) –

u glosematici: riječ koja označuje kakvu jedinicu intonacije, kojom se istodobno obuhvaća označeno* i označitelj*; izraz*, sadržaj* (značenje) spr; »jedan od razreda sličnih fonema, promatranih kao komponente realnih morfema koje se morfološki ponašaju na sličan način, tj. zauzimaju jednako mjesto u jednom te istom nizu promjena« Sw.

»Postoje dva tipa bezvučnih frikativnih morfofonema, od kojih se jedan ne mijenja, a drugi se podvrgava obezvučenju pod utjecajem sufiksa množine. Kad bismo htjeli, mogli bismo uvesti različite simbole za dva tipa morfofonema ... Različito fonološko ponašanje zahtijeva razlikovanje morfofonema« SW, Vo.

»Mi bismo mogli ustanoviti osnovne oblike morfema, u kojima kao njihovi elementi služe morfofonemi, i reći da se, kada se ti morfemi sreću u realnom govoru (a ne naprosto u riječi), morfofonemi zamjenjuju fonemima. O drugim morfofonemima, junkrurama i morfemima, koji se nalaze usporedo s danim morfofonemom u izreci, ovisi, čime se zamjenjuje taj morfofonem – sličnim ili kakvim drugim fonemom« Hr;

»simboli, koji se upotrebljavaju za foneme plus dopunski simboli, koji su praćeni osobitim specijalnim ukazivanjem na to, kakva oni fonemska značenja dobivaju u raznim (morfološkim) uvjetima« Ho/hp. –

»Tzv. »morfofonemi« ... upotrebljavaju se kadšto mj. fonema pri identifikaciji morfema« Lo; »Naziv »morfofonem« rijetko se spominje u današnje doba« Jo/hp.

morfofoneman, morfofonemski, morfofonematski

adj. (r. морфофонемный – e. morphophonemic) – morfofonemički, koji se odnosi na spajanje, »uvjetovano samo ... okolinom morfema«; poistovećuje se s »fonološkim« SW;

»sustav specijalnih morfofonemnih simbola ...« SW;

«... Ali proces konstruiranja morfofonemnih formula ima neke sličnosti s procesom historijsko-fonološke rekonstrukcije« SW; morfofonemni Ho, Vo, Hr;

koji se odnosi na sljedstvenu strukturu riječi s obzirom na foneme SWBLW;

»takve alternacije (tj. »u fonemnom obliku alternanata morfema«) jesu morfofonemne« Ho, hp;

koji smatra najkraće glasovne jezične jedinice kao elemente morfema; npr. morfofonematska analiza;

morfofonematska transkripcija – v. transkripcija ahm;

morfofonemno pismo (г. морфофонемное письмо – e. morphophonemic writing) – usp.: »Takav sustav predstavlja razred slova ili drugih simbola, za svaki od kojih se utvrđuje da on označuje morfofonem; značenja se tim simbolima pridaju na taj način, da se od morfonološkog pisanja danog morfema primjenom pravila o određivanju značenja svakoga simbola može izvesti jedan ili svi iz realno postojećih morfa toga morfema. Najjednostavnije značenje, što ga može imati takav simbol, jest prosto značenje jednoga fonema pod svim uvjetima; obično se za sličan simbol upotrebljava isti znak kao i za sam fonem, te zbog toga nastaje dvosmislenost koja se može ukloniti bilo kontekstom, bilo brižno izrađenim usaglašenjem« We/hp ;

morfofonemska pravila (r. морфофонсмные правила – e. morphophonemic rules) – usp.: (u fonološkoj komponenti taksonomičkoga modela) »... opisuje se fonemski sastav morfofonema ili formativa s obzirom na ukazane kontekstove«. Taj skup pravila nije uređen Cho/hp.

morfofonemika

f (r. морфофонемика – e. morphophonemics) –

»morfofonemika (»morfonologija« u Trubeckoga) ... Trubecki je bio u pravu, kada je razmatrao morfofonemiku kao dio fonologije, čak ako i postoji razilaženje s njegovom definicijom toga područja« Tr;

dio fonologije; suprotna je fonemici; zove se također »fonološki proces«;

proučava promjene, svezane s kontaktom (morfema), promjene na kraju (morfema) te prosodijski uvjetovane promjene SWBLW;

»istraživanje alternacija među fonemima u morfemima, svezanim zahvaljujući unutrašnjoj promjeni, naziva se morfofonemika« ВТ, Pi/hp;

»Dio gramatike koji istražuje fonemni oblik morfema, riječi i konstrukcija, ne uzimajući u obzir njihovo značenje, zove se morfofonemika« Ho/hp; – v. varijanta Hr; razlike u fonemnom obliku alternanata morfema« Но;

»... fonemne razlike među svima različitim morfemima, koji pripadaju jednomu morfemu, mogu biti opisane, klasificirane i uspoređene s razlikama medu morfima drugih morfema, koji se razmatraju u usporedbi s morfemima.

Ukupan razred tih razlika, opisanih, klasificiranih i uspoređenih na taj način, naziva se morfofonemika danog jezika. (Nesumnjivo, valja čitati: »koji pripadaju morfemnomu obliku morfa uopće u danom jeziku). Pojam kanonskih oblika u Hocketta (koji citira sudove o tom pojmu B. L. Whorfa) jest prilog istraživanju« We;

»opisivanje oblika morfema« Tr;

»Morfofonemika u onom smislu, u kojemu se taj termin ovdje upotrebljava, obuhvaća proučavanje svih faza fonemnog oblika morfema: tipičnih oblika alternanata, vrsta promjena i različitih faktora okoline (fonoloških ili gramatičkih), koji objašnjavaju neku alternantu tih morfema, koji se pojavljuju češće u jednom obliku. Dana upotreba naziva jest šira nego li upotreba nekih nedavno opisanih termina (npr. u Blocha Bh, u Wellsa« Ho/hp );

»Obični naziv, koji označuje sve one aspekte morfemnog istraživanja, koji se moraju razmotriti prije nego li budu apstraktno proučeni morfemi, ili zato, da se naglasi, kako svako fonemno istraživanje mora biti zaštićeno od miješanja morfemnih (ili) semantičkih (kriterija)« Jo/hp; fonomorfologija* ahm.

morfo/fo/nološki

adj. – v. morfonološki.

morfoleksički

adj. (r. морфолексический – e. morpholexical) – usp.:

»... parovi oblika ... promatraju se odjelito kao morfoleksičke varijacije. Svaka morfoleksička varijacija zapisuje se posebno u morfofonemskoj formuli« V o;

»Bloomfield (Men/omini/ morph-/ophonemics, TCLP, 1939/, par. 3.), a prema njemu Emeneau (Kota texts, 1944) govore o »morfoleksičkim varijacijama«. Razlika među morfoleksičkim i morfofonemskim alternacijama, upravo kao i fundamentalna razlika između unutrašnjega i vanjskoga sandhi, ne uzima se u obzir u Harrisa (Morpheme alternants i recenzija Emeneaua)« We/hp.

morfologija

f <1. morphologia < g. μορφολογία <μορφή = morphe – oblik + λόγος = logos – riječ, govor (морфология || Formenlehre, Wortbildungslehre || morphology || morphologie || morfologia || morfología) – nauka o oblicima bi;

oblikoslovlje*, likoslovlje*;

proučavanje vrsta riječi, tvorbe riječi i promjene riječi; morfologija proučava građu riječi, njezinu gramatičku strukturu, promjene kojima se riječ podvrgava spajajući se s drugim riječima, dobivajući u tu svrhu različite oblike fb;

grana lingvistike koja se bavi unutrašnjom strukturom i oblicima riječi: sa sintaksom, ona tvori osnovni dio gramatike τα;

u vrlo širokom značenju znanost o procesima tvorbe, koji se služe morfemima, uglavnom sufiksima (sufiksna morfologija – nj. Wortbildungslehre – f. morphologie suffixale);

u užem smislu – proučavanje flektivnih elemenata ili nastavaka (flektivna morfologija – nj. Formenlehre – f. morphologie flexionnelle), morfologija u pravom smislu riječi mz; ovdje dana definicija morfologije u jednom je slučaju preširoka, a u drugom preuska.

Njemačkomu nazivu Wortbildungslehre odgovara ruski naziv словообразование koji neki učenjaci izdvajaju kao samostalnu granu jezikoznanstva, a drugi ga svrstavaju u gramatiku.

U deskriptivnoj lingvistici tvorba riječi словообразование i morfologija sjedinjuju se u morfemiku (e. morphemics).

Pod morfologijom pak valja shvaćati dio jezikoznanstva koji proučava formalna sredstva izražavanja gramatičkih kategorija ili pak sustav tih formalnih sredstava. Pritom imamo flektivnu morfologiju, koja se obilježava time, da se pri spajanju morfema ostvaruju različite promjene na njihovim granicama: r. рука – рук'е, i aglutina tivnu morfologiju sa spajanjem morfema koje se vrši bez promjena na njihovim granicama: uzbekski urtak – »drug« – urtaklar – »drugovi« mzr; nauka i proučavanje oblika i tvorbe riječi, tj. proučavanje načina i metoda grupiranja glasova u glasovne komplekse koji se zovu riječi te imaju određena, distinktivna, konvencionalna značenja.

Prema Bloomfieldu, »pod morfologijom jezika razumijevamo konstrukcije u kojima se vezani oblici javljaju medu sastojcima« pg. –

Dio gramatike koji obuhvaća dio razreda konstrukcija bl; – v. sintaksa;

»Pod morfologijom jezika razumijevamo konstrukcije u kojima se medu sastojcima (konstituentima) pojavljuju povezani oblici ... Općenito govoreći, morfološke se konstrukcije odlikuju većom složenošću nego li sintaksne. Oznake modifikacije i modulacije mnogobrojnije su i često nepravilne ... Poredak sastojaka gotovo je uvijek čvrsto fiksiran ... Oznake selektivnosti naročito, a često i hirovito, ograničuju one sastojke koji se mogu sjediniti u složeni oblik« bl, ВТ;

»Morfologija obuhvaća proučavanje fonemne strukture morfema te proučavanje morfoloških međusobnih sveza između fonema kao komponenata morfema« Sw, – v. morfofonologija;

»Proučavanje morfema jezika i njihova klasifikacija po nizovima tvore ono što se obično zove morfologija. Ostalo je sintaksa« Tr;

»očevidna struktura«; podrazdjel proučavanja riječi; suprotno skri venoj strukturi ;

obuhvaća tehniku otvorenoga ukazivanja (prefiksacija, sufiksacija, infiksacija, promjene samoglasnika i suglasnika, promjene naglaska i/ili u tonu, reduplikacija, izbacivanje, harmonija samoglasnika) i morfološke kategorije SWBLW;

»Za mnoge jezike najprikladniji je opis – opisivanje nekih načina uređenja morfema na istoj razini i zatim odjelito opisivanje rasporeda takovih prije opisanih uređenja zajedno s drugim morfemima koji nisu uključeni u prethodni opis. Po završetku takova rada prvu razinu mi nazivamo morfologija, a drugu sintaksa« Tr ; v. gramatika hp ;

morfologija znači dvoje:

  1. dio jezikoznanstva koji proučava raznolike aspekte gradnje riječi s gledišta zavisnosti njezina značenja o njezinim sastavnim morfemima. Glavni je predmet morfologije istraživanje sustava morfoloških opozicija, svojstvenih danom jeziku, tj. sustava njegovih gramatičkih kategorija i načina njihova izražavanja, uključujući učenje o tvorbi oblika; npr. poredbena morfologija, poredbeno-historijska morfologija;
  2. ukupnost morfoloških opozicija, svojstvenih danomu jeziku, njegovih gramatičkih kategorija i načina njihova izražavanja;

aglutinativna morfologija (r. агглютинативная м. – e. agglutinative morphology) – izražavanje gramatičkih kategorija jukstapozicijom morfema koji se pri tom morfonološki ne mijenjaju;

analitička morfologija (r. аналитическая м. – e. analytical morphology) –

  1. sustav sveza pomoćnih i punoznačnih riječi, koje sveze pravilno funkcioniraju paralelno sa sintetskim oblicima riječi (tj. oblicima u pravom smislu riječi) i koje, prema tomu, zajedno s njima ulaze u sustav njihovih oblika;
  2. izražavanje gramatičkih kategorija pomoću analitičkih oblika riječi;

flektivna morfologija (r. флективная м. – e. inflexional morphology) – izražavanje gramatičkih odnosa pomoću fleksije, koja je obilježena time da se morfemi na mjestu dodira podvrgavaju određenim morfološkim promjenama; npr. r. рука – рук'е;

morfologija promjene riječi (r. м. словоизменения – e. inflexional morphology) – dio morfologije koji proučava tvorbu gramatičkih oblika riječi, obraćajući glavnu pažnju na gramatička sredstva, realizirana u odgovarajućim jezičnim jedinicama; usp. morfologija tvorbe riječi;

morfologija tvorbe riječi (r. м. словообразования – e. derivational morphology) – dio morfologije koji proučava načine tvorbe riječi; npr. morfologija promjene riječi;

morfologija skupa riječi (r. м. словосочетания – e. morphology of word-combination) – dio jezikoznanstva koji proučava morfološku stranu skupa riječi, tj. morfološke oznake njegovih sastavnih elemenata (oblika riječi) ahm; v. i: poredbena, poredbeno-historijska morfologija rč.

morfologizacija

f (r. морфологизация) — morfološko raščlanjivanje riječi i oblika rč;

morfologizacija pri pogrešnom čujenju (r. морфологизация при ослышках) – pogrešno čujenje rezultat je istovremenog djelovanja fonetskog i morofološko-semantičkog momenta.

Pogrešna morfologizacija jest morfološka zamjena pri pogrešnom čujenju; npr. r. с Самнитскими племенами → с Амницкими пл., Домициана → до Мециана, фонетика → фонэтика, отдел → отдел, в ведаическом → в идаическом. Tu se vidi i pogrešna morfologizacija bez pravog pogrešnog čujenja, tj. na temelju pogrešnog shvaćanja smisla izreke bgr; – v. i: gramatikalizacija.

morfologizam

m (г. морфологизм – e. morphologism, morphological theory of the sentence) – uzimanje prisutnosti glagola u ličnom obliku, kao nosioca predikatnih oblika ili oblika predikativnosti, kao glavne oznake rečenice ahm, rč.

morfologiziran

(r. морфологизованный);

morfologizirane fonološke razlike (r. м-ые фонологические различия TCLP), npr. u rus. дам-дашь – дал-дай rč;

morfologizirani dijelovi rečenice (r. м-ые члены предложения – e. morphologized parts of the sentence) –

  1. isto što i vrste riječi;
  2. dijelovi rečenice izraženi onom vrstom riječi za koju je dana sintaksna funkcija osnovna (x nemorfologizirani dijelovi rečenice) ahm.

morfologizirati se

(r. морфологизовать-/-ся/ nesvrš.) – podvrći se morfologizaciji .

morfološki

adj. < g. μορφή = morphe + λογικός = logikos, 1. morphologicus (морфологический || morphologisch || morphological || morphologique || morfològico) –

koji se odnosi na opis oblika, tj. morfologiju, ili proučavanje oblika, npr. morfološka pitanja, m. elementi, m. sistem kojega jezika itd. spr; takve (morfološke) pojave obuhvaćaju afiksaciju, reduplikaciju, slaganje riječi bl/hp;

morfološka alternacija – v. alternacija;

morfološka analiza (r. м. анализ, м. разбор – nj. m-e Analyse);

morfološka analogija (м-ая аналогия || m-e Analogie || – || analogie morphologique || –) – v. analogija;

morfološka asimilacija (r. м-ая ассимиляция – e. morphological assimilation) –

u sintaksi to je morfološka modifikacija riječi (prema broju, rodu, padežu, vremenu, načinu itd.) koja dovodi do njezina skretanja od ispravnog oblika, pod utjecajem neke druge riječi ili više njih koje su joj u rečenici blizu pg;

morfološka djeljivost (r. м-ая делимость) – npr. m. djeljivost riječi ;

morfološke dublete (e. morphological doublets) – dva ili više oblika iste riječi; njihova ispravna upotreba određena je kontekstom ili položajem ili funkcijom u rečenici, npr. engleski članovi »a« i »an«; (hrvatski određeni i neodređeni oblik pridjeva) pg;

morfološko gnijezdo (r. м-ое гнездо ) – skup etimološki srodnih riječi, npr. r. студить, студень, простуда; no morfološko i etimološko združivanje riječi ne podudaraju se u jeziku, budući da se smisaone i gramatičke sveze mogu prekinuti, pa riječi prestaju pripadati jednom te istom rječotvornom gnijezdu, npr. rus. riječi стыд, стыдится, постыдный, koje tvore morfološko gnijezdo, spadaju u isto etimološko gnijezdo kao i: студить itd., ali ne spadaju u isto morfološko gnijezdo, i to zbog izvršenog prijevoja [-у-]: [-ы-] u korijenu; usp. r. наука – навык – hs. nauka – navika, r. дух – дыхание – hs. duh – disanje rf;

morfološka gradnja ili struktura (r. м. состав, м. строй, м-ая структура) rč;

morfološka granica (r. м-ая граница – e. morphological boundaries) – »Veliko je značenje dodira* (junktura), jer se mogu razmjestiti tako da označuju različite morfološke granice« Hr/hp;

morfološka jedinica (r. м-ая единица);

morfološka kategorija (r. м-ая ка тегория) ;

morfološka klasifikacija jezika (r. м-ая классификация языков) – ili tipološka* klasifikacija jezika.

Tipološka klasifikacija se pojavila kasnije od genealoške i proizašla je iz drugih pretpostavaka.

Pitanje o »tipu jezika« prvi su postavili romantici.

F. Schlegel podijelio je jezike na dva tipa: flektivne* i aglutinativne*.

A. W. Schlegel je dodao tima i treći tip: amorfni* (kao npr. kineski).

W. Humboldt je uzeo kao kriterije podjela:

  1. izražavanje odnosa u jeziku;
  2. sposobnosti tvorbi rečenica;
  3. znakovni oblik; objasnio je da kineski jezik nije »amorfni« već izolativni*, tj. da gramatičku formu sačinjava red riječi i intonacija. Opisao je i četvrti tip jezika – inkorporativni* (američki indijanski i paleoazij(at)ski), u kojemu se rečenica formira kao složena riječ (»riječ-rečenica«).

A. Schleicher podijelio je jezike na tri tipa:

1. izolativni:

a) čisti korijen (kineski),

b) korijen i sporedne riječi (burmanski);

2. aglutinativni, sinte tički:

a) sufiksni tip (turski),

b) prefiksni tip (bantu),

c) infiksni tip (bacbijski), analitički:

d) afiksni korijen i sporedne ri ječi (tibetski);

3. flektivni, sintetički:

a) čista unutrašnja fleksija (semitski jezici),

b) unutrašnja i vanjska fleksija (indoevropski), analitički:

c) flektivni i afiksativni korijen i sporedne riječi (engleski,

romanski jezici).

Razne druge podjele izvršili su A. Steinthal (1860), F. Misteli (1893), N. Fink (1909), F. F. Fortunatov (1892), E. Sapir (1921) rf;

morfološka konstrukcija (r. м-ая конструкция – e. morphologic construction) – »Konstrukcija formativa u riječi zove se morfološka konstrukcija« bl – v. sintaksna k.;

»Način, pomoću kojega se morfemi spajaju u sastavljenicu ili složenicu, zove se morfološka konstrukcija« ВТ;

»U nekim jezicima korisno je provoditi razliku između dvije vrste morfoloških konstrukcija složenica ...: derivacijskih i flektivnih« ВТ/hp;

morfološki naglasak (r. м-ое ударение – e. morphological accent) – »Naglasak, koji, bez obzira na premjestivost fraznog naglaska u rečenici, regularno pada na jedan (ili na njih više) morfološki element riječi« Zi/hp;

morfološka neraščlanjenost (r. м-ая нерасчленённость);

morfološka oznaka – morfološki pokazatelj (u rečenici), – v. oznaka;

morfološki oblik (r. м-ая форма);

morfološko pojednoobličenje (r. м-ое одноображение) – v. jednačenje rč;

morfološki pravopis, morfološki princip pravopisa (r. м-ое написание, м. принцип правописания, орфографии) – morfološka ortografija;

morfološka predodžba (r. м-ое пред ставление) – morfološka predstava;

morfološki procesi (r. м-ые процессы – e. morphological processes) – »Postupci, po kojima se riječi, koje ulaze u paradigmu, jedna od druge razlikuju, zovu se morfološki procesi«.

To je: afiksacija, unutrašnja promjena, reduplikacija, supletivnost, nulta modifikacija« BT/hp;

morfološke promjene (r. морфологические чередования) – podvrsta nefonetičkih* glasovnih promjena; historijske* ili tradicionalne glasovne promjene.

One nisu uvjetovane fonetičkom pozicijom, a ne služe niti kao izraz ili sredstvo gram. značenja, već samo popraćuju tvorbu stanovitih gram. oblika: uvjetovane su tradicijom a ne potrebom izražajnosti rf (x gramatičke* pr.) – v. i: nepozicijske promjene;

morfološka rastavljivost (r. м-ая разложительность);

morfološka riječ (e. morphological word) – W. L. Graff definira taj izraz (u djelu »Language and Languages«) ovako: »U širem smislu to je riječ koja se sastoji od dvaju ili više semantičko-fonetskih elemenata koji su kao takvi svjesno interpretirani; u užem smislu to je riječ koja se sastoji od dvaju ili više semantičko-fonetskih elemenata, od kojih barem jedan ne odgovara nijednoj samo stalnoj riječi ili korijenu u sustavu dotič nog jezika« pg;

morfološki sastav riječi (r. морфологический состав слова) – obilježen je time da se izdvojeni morfemi pojavljuju s istim značenjem u drugim riječima toga istoga jezika i u jednom te istom razdoblju; tako se riječ r. столик – stolić rastavlja na стол-ик – stol-ić stoga što se korijen (стол-, stol-) ponavlja s tim istim značenjem u riječima столовая, настольный itd. – usp. hs. stolarija, stolni, sufiks (-ик-, -ić-) u riječima ножик, садик – nožić, vrtić i sl. rf (x etimološki* sastav riječi);

morfološki sandhi – v. sandhi;

morfološki tip (r. м. тип) – npr. m. tip jezika;

morfološka tvorba oblika (r. м-ое формообразование);

morfološka tvorba riječi (r. м-ое словообразование) – v. mješoviti način, sufiksni tip morfološke tvorbe riječi;

morfološko širenje (e. morphological extension) – varijanta analoškog* produženja (e. analogical extension); sastoji se u tome da se nova riječ, ili riječi, tvore dodavanjem sufiksa ili prefiksa, ili ispuštanjem nastavaka, prema analogiji s dobro poznatim postojećim riječima pg;

morfološki zakon (r. м-ий закон – f. loi morphologique) – v. zakon.

morfološko-sintaksni

adj. (r. морфологйческо-синтаксический, морфолого-синтаксический);

morfološko-sintaksna tvorba riječi (r. м.-с-ое словообразование) – sintaksna i morfološka tvorba riječi rč.

morfom

m (r. морфом – e. morphom) – v. morfomatika hp.

morfomatika

f (r. морфоматика – e. morphomatics) – »se tu definira kao ona koja se bavi morfomima ili minimalnim jedinicama označivanja, a u jeziku Kiowa – također spojem morfoma u nizove ...» Cr/hp.

morfonem

m – 1. morphonema <g. μορφή = morphe – oblik + φώνημα phonema – glas (морфонема || Morphonem || morphonème || morphonème || morfonema) –

»morfološki utvrđeni razred fonema« hp;

kompleks svih članova jedne morfološke alternacije (TCLP) rč;

fonemi koji se mogu jedan s drugim zamjenjivati ili nadomještati odgovarajućim dijelovima raznih morfema (Z. S. Harris) pg;

pojam koji obuhvaća sve (dva ili više) članove neke alternacije*, npr. alternantni samoglasnici e, a, i – u nj. alternaciji geben – gab – gib, tvore morfonem. Tako tal. č i k u medici i medico. Reformatskij je podvrgao taj naziv kritici zbog njegove terminološke nejasnosti Lg/hp.

Danas bi se mogao zvati morfofonem Tr/hp.

Kadšto se i uzima mj. morfofonem* spr.

morfonemika

f (e. morphonemics) – grana morfologije* koja se bavi fonemskim aspektom sastava morfema nekog jezika kao i fonemskim varijacijama u morfemima koji se javljaju u raznim gramatičkim strukturama pg.

morfonemski, -mni,

adj. (r. морфонемический, морфонемный) – morfonološki*, npr. morfonemsko proučavanje (r. м-ое или фономорфологическое исследование) rč.

morfonologija

f, morfofonologija f – 1. *morphonologia <g. μορφή = morphe + φωνολογία = phonologia – oblik + fonologija (морфонология, морфофонемика, морфофонология || Morphonologie, Morphonemik || morphophonology, morphophonemics || morphonologie || morfonologia ) – morfofonemika*:

1. nauka koja se bavi fonološkom strukturom morfema rč, tj. konversijom fonema (u morfologiji), morfološka fonologija ili dio fonologije, tj. fonološka disciplina koja proučava fonološka sredstva koja su u službi morfologije spr, š;

sustav međusobnih odnosa morfologije i fonetike sis.

morfonološki

adj. (r. морфонологический – nj. morphonologisch) – koji se odnosi na morfonologiju;

morfonološka alternacija (r. м-ая альтернация, TCLP) – alternacija fonema unutar istoga morfema, npr. rana – ranou rč;

morfonološki sustav < g. μορφή + φωνή + λόγος = morphe + phone + logos = oblik + glas + riječ, govor (морфо/фо/нологическая система, морфо/фо/нематическая с. || – || morphophonemic System || – || –) – morfo/fo/nološki*, morfo/fo/nematski sistem; kod što veže gramatički i glasovni sustav ho.

morfosem

m <morfo-* + sem*, sema (r. морфосема – e. morphoseme) – isto što i kategorijski oblik ahm.

morfosintaksa

f (r. морфосинтаксис – e. morphosyntax – f. morphosyntaxe) – dio gramatike koji proučava morfeme i oblike riječi zajedno s njihovim funkcijama te je prema tomu analog morfonologiji koja proučava foneme s gledišta njihova funkcioniranja u sastavu morfema ahm.

morfotonemika

f (r. морфотонемика – e. morphotonemics) – »Neosmišljena zamjena jednoga tonskog fonema drugim« Pi/hp, – v. tonomehanika.