Uni Graz > Geisteswissenschaftliche Fakultät > Institut für Slawistik
 
Font size:      

Suffix

Sufiks

Duden

Suf|fix, das; -es, -e [zu lat. suffixum, subst. 2.ÿPart. von: suffigere, suffigieren] (Sprachw.): an ein Wort, einen Wortstamm angehängte Ableitungssilbe; Nachsilbe (z.B. -ung, -heit, -chen).

© 2000 Dudenverlag

suf|fi|xal <Adj.> (Sprachw.): mithilfe eines Suffixes gebildet: -e Ableitungen.

Srpskohrvatski jezik 1972

SUFIKS (lat. suffixus od suffigere - pribiti, pri-kovati),

1. nastavak za tvorbu reči, jezički elemenat kojim se – dodavanjem na opšti deo reči – grade nove reči, npr.:

     (kov-) -ač,

     (sin-) -čić,

     (učitelj-) -ica,

     (beograd-) -ski,

     (vetr-) -ovit,

     (kamen-) -it itd.

U nauci o jeziku sufiks se naziva i sufiksalnom morfemom, tj. morfemom (v.) koja ima značenje samo u vezi sa opštim delom reči od koje se izvodi nova reč.

2. Nastavak za oblik (v.), npr. padežni sufiks i sl.

U našoj nauci o jeziku, uglavnom je usvojeno razlikovanje termina po kojem sufiks ulazi u tvorbu reci, tj. označava nastavak za tvorbu reči.

Srpskohrvatski jezik 1972: Srpskohrvatski jezik: Enciklopedijski leksikon / Redaktori i urednici Asim Peco, Živojin Stanojčić. – Beograd: Interpres. – 604 s.

Simeon 1969

Sufiks

sufigiran (r. суффигированный – nj. suffigiert) – koji ima obilježje sufiksa ili koji ima sufiks ili tvorku rč/jč ;

sufigirani element riječi (r. с-ый словоэлемент) – dio složenice koji ima obilježja sufiksa, »polusufiks« (npr. hs. -nosač, r. -носец);

sufigirana zamjenica (r. c-oe местоимение) – zamjenica pripojena riječi kao sufiks ;

sufigirani jezici (r. суффигирающие языки – e. suff ixing languages) – v. afigirani j. hp.

sufigirati < 1. suffigere, -xi, -xum <sub pod -f figere – upirati (> sufiks) pribiti, prikovati (nj. suffigieren) – dodati sufiks (tvorku) – usp.: a-, in-, prefigirati.

sufiks m < 1. suffixus, suffixum < suffigere – pribiti, prikovati, dodati; inclinamentum (суффикс || Suffix, Exponent, Nachsilbe || suffix || suffixe || suffisso || sufijo) – dometak*, formant*, formativ*, gradeći* slog, nastavak*, okončanije*, svršivanje*, tvorka*, tvornik*, završetak*.

U lingvističkoj literaturi naziv »sufiks« upotrebljava se u nekoliko različitih značenja; najčešće se sreću ova:

  1. u najširem značenju taj se naziv upotrebljava za onaj dio riječi koji se dodaje bilo izravno korijenu, bilo od njega izvedenoj osnovi, bez obzira na to da li se taj dio (»završetak riječi«) sastoji samo od jednoga ili od više morfema, i bez obzira na to kakve su vrsti morfemi – osnovotvorni, rječotvorni ili oblikotvorni; usporedo s tim upotrebljava se naziv »sufiks« i za sastavne dijelove (morfeme) svakoga morfemski sličnog završetka tj. kao sinonim za morfem* ;

    pokrivajući tako različita značenja, označavajući sad duži, složeni segment, sad dio segmenta, sad opet morfem kao njegov krajnji sa stavni dio, taj termin stvara nemale teškoće i dovodi do nejasnoća u morfematskoj analizi riječi i njihovih oblika; pri takvom shvaćanju sufiksa – pojam infiksa podređen je pojmu sufiksa te znači samo jednu njegovu vrstu: »unutrašnji sufiks«;

  2. u niza pisaca, da se izbjegnu ti nesporazumi, sufiks se definira kao osobita vrst afiksa, tj. kao »dio riječi koji, zajedno s prefiksom i infiksom, tvori kategoriju afiksa« spr ; time je, iako ne jasno, pojmovno razlučen od infiksa;

  3. neki ograničuju njegovo značenje, pa – određujući ga bez obzira na njegov položaj u riječi i na njegovu morfološko-semantičku funkciju kao element tvorbe riječi i tvorbe oblika – razlikuju primarni (rječotvorni, osnovotvorni) i sekundarni (oblikotvorni) sufiks; po njima sufiks je element oblične tvorbe koji se dodaje korijenu, korijenskoj osnovi ili osnovi za tvorbu izvedenica, npr. -ili- u franc. aigu-ill-e, aigu-ill-er, aigu-ill-age mz ;

    čestica ili partikula postponirana korijenu ili osnovi, koja služi za izvođenje i koja opći pojam korijena suzuje na neko pojedinačno značenje (da označi nešto pojedinačno) npr. -osus u vin -osus. Razlikuje se tematski sufiks koji se dodaje korijenu za stvaranje različitih osnova ili nastavaka, – fleksijski (oblični, oblikotvorni) sufiks koji se obično zove završetak ili nastavak spr ;

  4. neki ga upotrebljavaju u još užem značenju, pojmovno ga ograničuju, definirajući ga kao dio riječi koji se dodaje izravno korijenu ili osnovi kao rječotvorni sufiks (koji služi samo za tvorbu ili izvođenje novih riječi – izvedenica) veleći da se on stavlja između korijena i nastavka; npr. »afiks koji se nalazi između korijena i promjenljivoga (flektivnog) nastavka« sis ;

    drugi pak određuju sufiks kao element koji se dodaje osnovi riječi: jezični element koji se nadovezuje na osnovu hr ;

    pomoćni morfem koji se dodaje riječi iza osnove ga ;

    formativ* koji se sastoji od jednog slova, sloga ili više slogova, koji se dodaje završetku riječi da bi se modificiralo njezino značenje ili da bi se stvorila nova izvedenica pg ;

    naziv za afikse »koji dolaze iza temeljnoga oblika« ВТ ; ili za afikse »koji se priključuju k bazi« ВТ , Ni/hp ;

    u sovjetskoj lingvistici postoji definicija sufiksa kao postfiksa s derivacijskim značenjem, za razliku od fleksija – postfiksa s relacijskim značenjem mzr.

    Isto tako i njemački gramatici (a za njima i drugi pa tako i hs.) ograničuju značenje sufiksa poistovetivši ga s formantom* (formativom), tj. elementom koji služi kao postsufiksni morfem samo za tvorbu riječi (a ne i za tvorbu raznih njihovih oblika).

    Lat. naziv formans uveo je u lingvistiku kao termin s takvim značenjem K. Brugmann;

  5. neki pak naprosto poistovećuju pojmove »sufiks« i »morfem«, veleći: »morfem koji stoji iza kojega drugog morfema ili skupine morfema o kojima gramatički i fonetski ovisi« ž (prema tomu jedan od ta dva načina bio bi posve suvišan).

– Imajući u vidu sva ta značenja, sufiks se određuje kao:

1. unutrašnji sufiks : afiksni morfem koji se izdvaja u sastavu oblikoriječi, a nalazi se iza korijena; usp. infiks, prefiks; npr. živi sufiks, neplodni sufiks, sufiks pripadanja, plodni sufiks, složeni sufiks, sufiks subjektivne ocjene, sufiks pojačajnoga stanja; – npr. sufiksi -nu- i -e- u hs. i r. glagolima tipa sahnuti – r. сохнуть, zelenjeti (se) – r. зеленеть; inversivni sufiks;

2. isto što i nastavak* (završetak), npr. padežni sufiks, sufiks deklinacije, sekundarni sufiks, gramatički sufiks, završni sufiks;

3. postfiks s derivacijskim značenjem, npr.

vremenski sufiks (r. временной c.) – usp. r. -вши, -ши, -а (-я) – hs. -v , -vši , - ći u glagolskom prilogu;

hipokoristički sufiks (r. ласкательный c.) – npr. r. -очек (-ёчек) u: цветочек, кулёчек; -чик u: пальчик;

osnovotvorni sufiks (r. основообразующий c.);

ocjenski sufiks (r. оценочный с.) – npr. r. -ищ-е, -ищ-а u: голосище, домище, грязища; -ьё (-jo) u: бабьё, дурачьё;

porugljivi ili prijezirni sufiks (r. пренебрежительный c.) – npr. r. -онк-а (-ёнк-а) u: книжонка, бородёнка;

sufiks pripadanja (r. с. принадлежности) – npr. r. i hs. - ου (-ev ) u: отцов – bratov, -in u: мамин – mamin (majčin); rjelotvorni sufiks (r. словообразовательный с.);

uvećavni sufiks (r. увеличительный с.) – ili augmentativni sufiks ; npr. -ищ-е, ищ-а u: арбузище, ручиша – ili u hs. -erina: kućerina, -urina: vodurina, -etina: babetina;

umanjeno-hipokoristički sufiks (r. уменьшительно-ласкательный);

deminutivni sufiks (r. уменьшительный с.) – npr. r. -к-а u: канавка, впадинка – hs. -ica: kućica, -čić: kamenčić, -ić: djetić;

      agentivni sufiks,

      korijenski sufiks,

      direktivni sufiks,

      rašireni sufiks,

      tematski sufiks ahm ;

među sufikse spadaju također korijenski determinativi (1. determinativa radicalia), a to su upravo primarni sufiksi bez morfološke funkcije spr.

Prema tome sufiks valja definirati kao: vrst afiksa koji se dodaju korijenu (primarni sufiks) ili od njega izvedenoj osnovi (sekundarni sufiks), da bi se tako stvorila nova, izvedena riječ (izvedenica) ili oblik riječi.

Prema tomu se razlikuju osnovni sufiksi, tj. takvi koji se dodaju izravno korijenu, služeći za tvorbu osnova i novih izvedenih riječi (rječotvorni sufiksi) i oblični ili oblikotvorni sufiksi, koji se dodaju katkad izravno korijenu, ali – najčešće – od njega izvedenoj osnovi za tvorbu raznih oblika promjenljivih riječi; sufiksi (osnovni nastavci, formanti) danas više nisu samostalne riječi.

Danas ništa ne znače sami za sebe -ac u kosac , -ač u kovač ; - ig u nichtig , -ier u chevrier itd. To su nesložene (proste) riječi z.

No pretpostavlja se, da su nastavci (sufiksi i prefiksi) bili nekada samostalne riječi sa svojim značenjem, te su se združile s riječima, kojima služe sada kao nastavci.

Prema tome su sadašnje proste riječi bile složene, jer su sadašnji nastavci, kao riječi, bile prvi ili drugi dio složenice; npr. mješavina nešto kao kaži-put (bhz) ;

za neke sufikse dokazano je, da su nastali od samostalnih riječi.

Npr. njemački sufiks bar (u fruchtbar – »plodan«, furchtbar – »strašan«) u vezi je s korijenom *bher- , od kojega su glagoli stind. bhár-ati , grč. phér-ō , lat. fer-o , got. bair-a , slavensko ber-em sa značenjem »nositi«; prema tome su frucht (plod) i bar (nosiv, što nosi), bile najprije dvije riječi, onda složenica »plodonosan«, u kojoj se još osjećalo značenje »nositi«; a kad je izgubljeno značenje riječi »bar«, postala je ona obični sufiks, formalni element, pa je sada fruchtbar prosta riječ (kao i hs. »plodan«): tako i furchtbar (strahonosan = strašan).

Izgubivši značenje -bar se kao sufiks dodavao i glagolima, pa su nastale riječi denkbar (što se može zamisliti), zahlbar (što treba platiti), pa čak i tragbar (što se može nositi).

Formant - lich je bila samostalna riječ (isto kao naša lik) , а sada je sufiks: ä hnlich (sličan), fraglich (upitno, u pitanju), täglich (dnevno) itd.

Tako su i sufiksi - heit i -schaft (Schönheit – »ljepota«, Landschaft – »kraj«, »kra jolik«) bile samostalne riječi (sa značenjem »svojstvo«, »oblik«) pa su jednakim putem postali sufiksima.

U romanskim jezicima ima za građenje priloga od pridjeva sufiks -mente (i -meni): tal. caramćnte (srdačno, ljubazno), duramente (oštro, strogo; osorno), esattamente (točno); franc. heureusement (sretno), doucement (polako, blago, tiho, nježno, oprezno), bonnement (iskreno, po šteno; zapravo) i dr.

Pridjevi, od kojih su ti prilozi izvedeni, u ženskom su rodu (cara , dura , esatta ; bonne , douce , heureuse) , a ne u osnovi ili u muškom rodu. Sufiks -mente je zapravo nekadašnja samostalna riječ ženskoga roda (lat. mens, gen. mentis, ablativ mente) , a znači »duh, misao, pamet, um« (usp. franc. mental , tal. mentale – »duhovni«, »umni«, tal. mentalita , franc. mentalite »umno stanje, du hovno ustrojstvo, način mišljenja«; i slavensku riječ pa-met , staroslav. pa-metь).

Znači: nekada je to bio izraz dviju samo stalnih riječi: dura mente (ablativus qualitatis – »tvrda, otporna duha«, i pridjev je morao biti u ženskom rodu, da se slaže s imenicom). Od toga je nastala složenica dura-mente , u kojoj se još moglo čuvati značenje drugoga dijela složenice ( -mente) , a onda, kad je izgubljeno njegovo značenje, postalo je mente (-mente) obični sufiks, a duramente nesložena riječ.

U hs. riječ lik čuva svoje značenje i onda, kad je drugi dio složenice s pridjevima: bljedolik , mladolik , raznolik. , tj. blijeda, mlada, razna lika. Ali u složenicama s imenicama (zvjezdolik , jajolik , srcolik) već mu se muti značenje (tj. znači »nalik« na zvijezdu, jaje, srce).

Ipak nije postao običnim sufiksom, jer je sačuvao svoje značenje i ostao samostalna riječ. Uvjeti, da od riječi nastane formant – kako gornji primjeri pokazuju – ovi su: riječ treba da ima apstraktno značenje; da dolazi u vezi s različnim riječima; da prestane, bar u svom prvobitnom liku, živjeti kao samostalna riječ.

I hs. prilozi danas , jutros , večeras , sinoć , ljetos , jesenas , zimus nesložene su riječi, iako je ono s iza ili ispred imenice (dan-a-s, sj'-noć) ostatak nekadašnje pokazne zamjenice (stslav. сь , се , си – »ovaj, taj«), ali je u našem jeziku izgubljena, bez oblika, srasla s riječima ž.

Mada sami za sebe (danas više) nemaju nikakva značenja, jer nisu riječi, ipak su sufiksi – kao formanti – nosioci specijalnoga značenja riječi, npr. -ас u: lov-ас, kos-ac, ili -ас u: šapt-ač, -loc u: čita-lac, ili -ić u: brod-ić, nož-ić, stol-ić i dr.

To su živi formanti, za razliku od drugih, koji se više i ne osjećaju da su formanti, a pogotovo im se ne zna značenje, npr. -tir u: pas-tir <pas-ti, pas-em i dr. koji se stoga zovu mrtvi formanti. Služeći kao formanti, sufiksi mijenjaju, modificiraju značenje temeljne riječi, npr. lovčina <lovc-ina izražava uvećano značenje, augmentativ, a lovački <lovac-ьski ne znači više lovca, već pripadanje lovcima.

Međutim, jedan formant može imati i više različitih značenja; npr. -ас može značiti vršioca radnje (npr. lovac, pisac), imenicu umanjena značenja (zubac, krušac), pticu (kobac, vrabac), mužjaka životinje (ždrijebac, žabac), konja po boji dlake (šarac, vranac), predmete (lanac, lonac) i dr.

Sufiksi ili formanti, kojima se tvore mnoge riječi i koji imaju različna značenja, zovu se plodni sufiksi ili plodni formanti; npr. spomenuti -ас , -аг , -ić , -telj i dr.

Neplodni (jalovi) su oni, kojima se tvore po jedna, dvije riječi. Živi su formanti redovno i plodni, i obrnuto.

I različni formanti mogu imati jedno značenje; npr. vršioca radnje znači ne samo formant -ас (borac, pisac ...), nego i -ar (kuhar, pekar, pisar i dr.), -telj (hranitelj, učitelj) i dr., a nešto umaljeno znače formanti -ac (bratac, krušac, zubac), -ak (cvijetak, sanak, sinak i dr.), -ica (bakica, ručica i dr.), -ić (brodić, gradić, nožić) itd. bhz ;

sufiksi se zovu primarni i sekundarni prema tome kojem se dijelu riječi dodaju glagolskomu korijenu ili već izvedenoj imenskoj osnovi mz , spr ;

agentivni sufiks (r. агентивный с. – e. agential /agentival/ suffix) – sufiks koji služi za tvorbu riječi koja označuje agenta, vršioca radnje; npr. hs. -telj: čitatelj, -lac: mislilac, -ač: orač, – r. -тель, -щик, – e. - er ;

direktivni sufiks (r. направительный с.) – isto što i direktiv* ahm ;

fleksijski sufiks – 1. suffixum flexionale (флексионный с. (l Flexionssuffix || inflexion suffix || suffixe flexionnel || suffisso flessionale || sufijo flexional) – koji se obično zove nastavak* ili završetak mz , spr ;

gramatički sufiks (r. грамматический с.) – isto što i završetak*;

inversni sufiks (инверсионный с. || – || inversive suffix || suffixe inversif || –) – glagolski sufiks u afričkim jezicima sa značenjem »suprotne radnje«;

korijenski sufiks (r. корневой с. – f. suffixe radical) – isto što i determinativ* ahm ; u teoriji indoevropskoga korijena korijenski sufiks ili naprosto sufiks zove se kadšto determinativ* koji sudjeluje u prijevojnim (ablautskim) promjenama nasuprot raširitelju (r. распространителю) koji u njima ne sudjeluje mzr ;

odjeljivi sufiks (e. separable suffix) – sufiks koji ima vlastito značenje kao riječ i može stajati samostalno pg ;

plodni ili produkti van sufiks (nj. produktives S.) – formant ili tvorka koja ima osobitu sposobnost da se proširi, npr. 1. -osus hr ;

pogrešno izdvojeni sufiks (nj. Wuchersuffix) – takvi sufiksi nastaju uslijed pogrešnoga dijeljenja riječi na osnovu i tvorku, npr. nj. sufiks -ler ili -ner nastali su tamo gdje su se riječi završavale na l , odnosno n: stvnj. betal-ari, odnosno wagan-ari ;

rašireni sufiks (r. расширенный c. – e. enlarged /extended/ suffix) – sufiks, uvećan uslijed metanalize*; npr. f. -ier > -tier <lait--ier > lai-tier;

sekundarni sufiks (r. вторичный с.) – isto što i sekundarni nastavak* ahm ;

tematski sufiks – 1. suffixum thematicum vel thematis (тематический c. || Stammsuffix || stem-suffix || suffixe de theme || suffisso temätico) – koji se dodaje korijenu za tvorbu osnova različitih izvedenih ili flektivnih oblika mz , spr ; indoevropsko -e/-o i njegovi analozi u suvremenim ie. jezicima ahm ;

vodeći sufiks (nj. Leitsuffix) – karakterističan sufiks (tvorka) npr. -asca za područje na kojemu su se proširili Liguri hr ; takav koji se često ponavlja i koji je uobičajen u izvedenicama nekoga jezičnog područja;

završni sufiks (r. конечный с.) – isto što i završetak*; usp. unutrašnji sufiks ahm ;

sufiks glagolske osnove (r. c. глагольной основы) – glagolski osnovni ili osnovotvorni sufiks, npr. r. водруз-и-ть;

sufiks pojedine osobe (r. с. единичного лица) – singulativni sufiks, npr. г. -ин u riječi крестьянин;

sufiks pripadanja (r. c. принадлежности) – posvojni ili posesivni sufiks;

sufiks subjektivne ocjene (r. c. субъективной оценки) – sufiks se osjećajnom obojenošću ili s osjećajnim značenjem;

sufiks glavnih ili osnovnih vremena (r с. времён главных или основных) – primarni sufiks; sufiks sekundarnih ili relativnih vremena (r. с. времён второстепенных или относительных) – sekundarni sufiks;

sufiks deklinacije (r. с. склонения) – padežni sufiks ili nastavak; – v. i: lični, nosni, osnovotvorni, glagolski, glagolsko-vidski, rječotvorni, složeni, sastavljeni, ekspresivni, ocjenski, deminutivan, deminutivno-hipokoristički, augmentativni, hipokoristički, pogrdni ili porugljivi, živi, neproduktivni, oblikotvoran sufiks rč.

sufiksacija f (r. суффиксация – e. suffixation) – izvođenje sufiksima ; sufiksni način tvorbe riječi, tj. stvaranje nove riječi ili oblika dodavanjem osnovi kakvoga sufiksa, npr. r. горд(ый) + -ость > горд + ость, стар(ый) + ик > стар + ик, книг(а) + н(ый) > книжный ga (x prefiksacija, x prefiksni način tvorbe riječi) rč.

sufiksni adj. (г. суффиксный, суффиксальный – e. suffixal) – koji pripada sufiksu ili se na nj odnosi;

sufiksni izraz (r. c-oe выражение) – izražavanje sufiksom;

sufiksni samoglasnik (r. c. гласный) – samoglasnik osnovotvornog sufiksa;

sufiksni morfem (r. с-ая морфема) – sufiks;

sufiksna tvorba (r. c-oe образование) – sufiksacija*; riječ koja se tvori sufiksima, riječ sa sufiksom, sufiksna* izvedenica;

sufiksna riječ (r. c-oe слово) – riječ sa sufiksom;

sufiksna tvorba riječi (r. c-oe словообразование, с. способ или тип морфологического словообразования) – tvorba riječi sufiksima, sufiksni tip morfološke tvorbe riječi;

sufiksni elemenat (r. c. элемент) – sufiks ;

sufiksna izvedenica (nj. Suffixableitung) – izvedenica tvorena pomoću sufiksa; tvorba složenica pomoću sufiksa, npr. nj Tisch-ler, gelb-lich, morgen-s ;

sufiksna baza – 1. thema seu basis thematica vel suffixalis (суффиксальная база || Suffixbasis || stem basis || base suffixale || base suffissale || tema o base sufijal) – ili tematska*, tj. osnovna baza; tako se zove dio riječi koji obuhvaća osnovu ili temu koja se može odvojiti u svrhu lingvističkoga proučavanja

ili pri raščlanjivanju (analizi) riječi, – v. baza, i: tematski mz , spr.

sufiksno-prefiksni adj. (r. суффиксально-префиксальный – e. suffixal-prefixal) – koji spaja sufiksaciju s prefiksacijom ili onaj koji ima u svojem sastavu sufikse i prefikse; npr. sufiksno-prefiksna riječ, sufiksno-prefiksna tvorba riječi, sufiksno-prefiksni tip /morfološke/ tvorbe riječi ahm ;

sufiksno-prefiksno izvođenje (r. с.-п-ое производство) – izvođenje su fiksima i prefiksima;

sufiksno-prefiksna riječ (r. с.-п-ое слово) – riječ stvorena prefiksomi sufiksom;

sufiksno-prefiksna tvorba riječi (r. с.-п-ое словообразование) – sufiksna i prefiksna tvorba riječi, tvorba riječi sufiksima i prefiksima rč.

sufiksotvoran adj. (r. суффиксообразный); sufiksotvoran element (r. с. элемент) – »član složenice koji ima značenje (službu) sufiksa«; »polusufiksni elemenat«, npr. r. -тека u riječi картотека i sl. rč.

Simeon 1969: Simeon, Rikard. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. I-II. – Zagreb: Matica hrvatska. – Knj. I: 1011 s. – Knj. II: 927 s.