Uni Graz > Geisteswissenschaftliche Fakultät > Institut für Slawistik
 
Font size:      

Imenica

Simeon 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva

Simeon, Rikard. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. I-II. – Zagreb: Matica hrvatska. – Knj. I: S. 515-521

f –
1. substantivum, nomen, appellatio qt, gra., vocabulum qt, sen., < g. το ύπαρκτικόν = tò hyparktikόn, oba izraza u lat. i grč. – znače isto, tj. samostalna riječ koja može sama za se biti mt (1867: Bošković, izv.; 1863: Daničić, obl., 2. izd.; 1879-80: Novaković, srg.) mt (существительное, имя существительное, rj. субстантив || Substantiv, Gegenstandswort, Hauptwort, Dingwort, Nennwort, Grössenname || noun substantive || substantif || sostantivo || sustantivo) – ime*, imenilo*, imja*, posobito* ime, samobitna* riječ, samostavna* riječ, samostavnik*, samostavno* ime, samostojna* riječ, stojeće* ime, suštestviteljno* ime, zasebnica*.

Naziv »imenica« je posve izvorni gram. termin (koji nije preveden niti načinjen prema terminima iz drugih jezika) mt; značenjska vrsta rijči, koja se historijski izdvojila iz šire skupine imena* i koja izražava značenje predmetnosti u gramatičkim kategorijama roda, broja, padeža ili pomoću drugih gramatičkih pokazatelja. Imenice su obilježene osobitim sustavom rječotvornih sredstava te vrše u rečenici različite sintaksne funkcije, od kojih su najvažnije funkcije subjekta i objekta.

Imenice mogu označivati pojedine predmete i pojave stvarnosti, čitave razrede istovrsnih predmeta i pojava.

Gramatička obilježja imenica u raznim su jezicima različita mse; riječi kojima imenujemo bića, predmete, pojave i osjećaje; one su imena i nazivi svemu što postoji ili što zamišljamo da postoji bhž; vrsta riječi koja je karakterizirana kategorijskim značenjem predmetnosti, leksičko-gramatičkom kategorijom roda, gramatičkim kategorijama padeža i broja, sintaksnom upotrebom u funkciji subjekta, objekta i predikatnoga dijela te razvijenim sustavom rječotvornih modela ahm; naziv koji se pretpostavlja nazivu »ime«* u onim slučajevima kada je potrebno razlikovati kategoriju imenica u pravom smislu riječi od kategorije pridjeva. Imenica, za koju su antički gramatici smatrali da označuje ono, što je bitno, služi za imenovanje ili individuuma (vlastito ime koje znači nešto određeno i pojedino, npr. 1. Romulus, Hispania) ili predstavnika neke kategorije (opća imenica ili apelativna kad znači neku vrstu ili opći ili neodređeni predmet, npr. 1. rex, oppidum) ili pojam (imena svojstava*, stanja*, radnje* itd.).

Imenice se zovu stvarne* (konkretne*) ako pripadaju jednoj od dviju prvih kategorija, ili mislene* (apstraktne*), ako pripadaju trećoj; opća imenica zove se zbirna* (kolektivna) kad u jednini znači mnoštvo, npr. 1. populus, exercitus spr, mz; vrsta riječi koja izražava predmetnost.

Sintaksno se karakterizira:

Imenica izražava kategoriju roda, broja, padeža, konkretnosti, materijalnosti, zbirnosti, apstraktnosti, neživosti, živosti, subjektivnog odnosa.

Značenje je predmetnosti u tome što samo imenice služe za označivanje konkretnih predmeta, npr.
kuća, slika, knjiga;
u tom slučaju predmetnost se izražava i gramatičkim i leksičkim značenjem. Imenica može izražavati kao nešto samostalno, kao predmete svoje vrste, također i oznake, radnje, pojave, npr.
hrabrost, toplina, borba, čitanje;
takve imenice leksički ne označuju predmete, već se predmetnost izražava samo njihovim gramatičkim značenjima gv.

Upravo po tome što označuju predmetnost ne samo bića ili osoba, životinja, stvari, već i zbivanja, pojava i uopće pojmova, one se razlikuju od riječi koje izražavaju kvalifikativno (pridjevi) ili procesualno značenje, tj. značenje svojstva ili toka, odvijanja radnje.

Prema tomu, s kojega se gledišta određuju, imenice se dijele još i po rodu (muškoga, ženskoga, srednjega roda), odnosno klasi (živo, neživo, veliko, maleno, ljudsko, životinjsko itd.), što se morfološki očituje u različitoj deklinaciji imenice, odnosno u upotrebi različitih determinanata, afiksa, članova itd. pri označivanju njezinih gramatičkih kategorija (singulara, plurala, duala; određenosti i neodređenosti; subjektne i objektne funkcije; padežnog odnosa itd.) elz;

zatim, po kategorijskom značenju na niz leksičko-gramatičkih skupina – ili razreda – riječi:

  1. opće ili apelativne ili zajedničke i vlastita imena;
  2. koje znače što živo i koje znače što neživo;
  3. zbirne;
  4. tvarne* ili gradivne ili materijalne;
  5. jedinične ili singulativne*;
  6. apstraktne* (mislene, pomišljajne) i konkretne* (stvarne) ga; uz imenice, koje su imenice po svom korijenskom značenju (sunce, voda, ruka), postoje i takve, koje su načinjene
          od pridjeva (dobrota od dobar, tupost od tup),
          od glagola (padanje od padati, radnik od raditi),
          od zamjenica (svojstvo od svoj, našinac od naš) elz.

Glavno se značenje riječi, pa tako i imenica, izražava korijenom, kojemu se neposredno dodaju osnovni nastavci ili formanti (tzv. korjenite riječi); no osnovni nastavci ne dodaju se svagda neposredno korijenu, nego – mnogo češće – drugoj osnovi; usp.
berač, berač-ica.

Različiti formanti daju riječima specijalna značenja; takva su npr. u imenica:

  1. vršioca (ili činitelja) radnje – l. nomen agentis:
    -(a)c: lovac;
    -l(a)c: tkalac;
    -ač: berač;
    ar: čuvar;
    -ica: izjelica;
    -lja: pralja, ili:
    -ilja: vezilja;
    -o: zadirkivalo;
    -sa: pristaša;
    -telj: čitatelj;
  2. nosioca svojstva koje označuje temeljni pridjev:
    -(a)c: ćelavac;
    -ak: ljevak;
    -an: divljan;
    -ik: pravednik;
  3. podrijetlo, narodnost i sl.:
    -(a)c: Hercegovac;
    -an(a)c: Indijanac;
    -in: Bugarin;
    -anin: Senjanin;
    -janin: Banaćanin < Banatjanin;
    -ica: Hrvatica;
    -inja: Čehinja;
    -ka: Zagrepčanka;
    -kinja: Ruskinja;
  4. ime radnje – 1. nomen actionis:
    -aj, -jaj: porođaj;
    -bа-dba: berba, ženidba;
    -je: nošenje (tzv. glagolska imenica – 1. substantivum verbale);
    -nja: patnja;
  5. predmete, sprave, oruđa – 1. nomen instrumenti:
    -a: pila; -(a)l = ao: kotao;
    -(a)k: naprstak;
    -aljka: kazaljaka;
    -ica: ralica;
    -ivo: kladivo;
    -ište: sjekirište;
    -lo: svrdlo;
  6. ime mjesta – 1. nomen loci:
    -ana: ciglana;
    -ara: pekara;
    -jara: knjižara;
    -ik: hrastik;
    -ište: smetište;
    -lo: pojilo;
    -ilo: perilo;
    -nica: mesarnica;
    -onica: kupaonica;
    -njak: ribnjak;
    -injak: mravinjak;
  7. mlado (čeljade ili životinju):
    -če: kumče, mače;
    -e: tele, Ture;
    -te: djetić, golubić;
  8. zbirne (kolektivne) imenice:
    -od: telad, momčad;
    -čad: siročad;
    -inje: ženskinje;
    -je: iverje;
  9. ženski rod:
    -a: kuma;
    -ica: banica;
    -inja: robinja;
    -ka: nadničarka;
  10. apstraktno značenje:
    -ilo: ništavilo;
    -ina: tišina;
    -oba: tjeskoba;
    -ost: čestitost;
    -οta: strahota;
    -stvo: poznanstvo;
    -ština: budalaština;
    -t: dobit;
  11. umanjeno značenje:
    -ac: bratac;
    -(a)k: cvijetak;
    -ašce: brdašce;
    -ča: stvarca;
    -će: pisamce;
    -čio: kamenčić;
    -ence: burence;
    -ešce: djetešce;
    -ica: crkvica;
    -ić: komadić;
  12. uvećano značenje:
    -etina: babetina;
    -ina: jezičina;
    -urina, -jurina: kladurina;
    -urda: glavurda;
    -uština: baruština;

tvarna imenica (r. вещественное c-oe – e. material Substantive, mass noun) – ili materijalna imenica; imenica koja označuje masu, tvar, npr. r.
масло, мука, сахар
– hs.
brašno, šećer;

dvopadežna ime nica (r. двупадсжное c-oe) – isto što i diptot*; defektna imenica (r. дефектное c-oe – e. defective noun, d. Substantive) – glavni broj u ruskom jeziku kao takav koji zadržava osnovne supstantivne kategorije, ali koji je izgubio oblike broja i roda, npr. r.
пять, десять, пятнадцать, сто;
v. defektivan;

konkretne imenice (конкретные с-ые || Dingnamen, Gegenstandswörter, substanzbezeichnende Substantiva || concrete nouns, c. substantives, reality nouns || substantifs concrets || –) – imenice koje imenuju predmete u običnom (tj. nefilozofskom) smislu i živa bića te se stoga mogu suprotstavljati apstraktnim imenicama; usp. apstraktne imenice;

lična imenica ili osobna imenica (r. личное c-oe, имя лица – e. personal noun) osobno ili lično ime, ime osobe; imenica koja označuje čovjeka; npr.
mati, otac, seljak, radnica, student;

zamjeničke imenice (r. местоименные с-ые) – isto što i imenice-zamjenice;
zajednička imenica ili opća imenica ili apelativna imenica (нарицательное c-oe || Gattungsname || common noun || nom commun || nombre común) – imenica koja imenuje predmet prema njegovoj pripadnosti danomu razredu ili vrsti, tj. kao nosioca oznaka koje ga združuju s drugim predmetima danoga razreda; npr.
brat, jezero, zemlja, pobjeda, kuća, čovjek, cvijet i sl.;

imenica za neživo (r. неодушевлённое c-oe – e. inanimate noun, i. Substantive) – imenica koja označuje predmet u pravom smislu riječi, za razliku od živih bića; npr.
knjiga, stol, ogrtač, kapa, kablić;

imenica dvojakoga roda (r. c-oe обоюдного рода) – isto što i epicen*;
imenica za živo (г. одушевлённое c-oe e. animate noun) – imenica koja ozna čuje živo biće; npr.
čovjek, žena, konj, ptica;

apstraktne imenice (отвлечённые, абстрактные с-ые || Begriffsnamen, Verdinglichungen || abstract nouns, a. substantives, thought-names ||| noms abstraits || –) – imenice koje izražavaju pojmove, označuju radnju ili oznaku, apstrahirano od vršioca radnje ili nosioca oznake, te se stoga stavljaju nasuprot konkretnim imenicama; npr.
oduševljenje, automatizam, općenitost, bjelina, hodanje;
nj.
Freiheit, Christentum, Fahrt;
v. konkretne imenice;

glagolska imenica (отглагольное c-oe, c-oe глагольное, глаголное имя, имя действия || Verbalabstraktum || verbal noun, v. Substantive || substantif verbal || –) – imenica načinjena od glagolske osnove koja označuje radnju (stanje, proces) kao nešto »opredmećeno«, »supstantivirano«, tj. takvo što ga predstavlja u najopćenitijem i apstraktnom smislu; npr.
hodanje, čitanje, mišljenje;

participska imenica (r. отпричастное c-oe – e. participial noun, p. Substantive) – imenica načinjena supstantivacijom participa; npr. r.
трудящиеся, служащий;

parne imenice (r. парные с-ые – e. correlated nouns) – suodnosne, korelativne imenice koje označuju ljude i životinje muškoga i ženskoga spola; npr. r.
пианист – пианистка, перепел – перепелка, индюк – индюшка;
hs.
svirač – sviračica, puran – pura;

pasivna imenica (r. пассивное c-oe e. passive substantive) – ime osobe s afiksom pacijenta (1. patiens = onaj koji podnosi, trpi), tj. podnosioca ili objekta radnje; npr. e.
lessee, employee;

raznosklonjiva imenica (разносклоняемое c-oe || Heteroklitum || heteroclite || hétéroclite || – || heterόclito) – heteroklitika*; imenica, paradigma koje je načinjena od raznih osnova i/ili koja miješa različite tipo ve deklinacije; npr.
g.
ΰδωρ – ύδατος ( = hydor – hydatos);

1. iter – itineris;
sintaksna imenica (r. синтаксическое c-oe – e. syntactic noun, s. substantive) – negramatička imenica, nepromjenljiva imenica poput rus.
кенгуру, эм-ка-ха (МКХ);
zbirna imenica ili kolektivna imenica (собирательное c-oe || Sammelname, Kollektiv(um) || colective noun, c. substantive || –) – imenica koja u obliku jednine označuje skup jednakih (ili sličnih) pojedinih predmeta, apstrahirano od njih; usp. apstraktne zbirne imenice; npr.
učiteljstvo, bratstvo,
r.
студенчество, братство,
nj.
Bruderschaft;
vlastita imenica (r. собственное c-oe – e. proper noun) —· imenica koja ima obilježja vlastitoga imena;
brojna imenica (r. счётное c-oe, имя счётное – e. noun of quantity) – imenica sa značenjem broja ili količine; npr. r.
семерка, сотня
hs.
stotina, tisuća ahm;
imenica tvrde i meke sklonidbe (r. c-oe мягкого, твёрдого склонения) – imenica s mekim završetkom u ruskom (meke sklonidbe), imenica s tvrdim završetkom (tvrde sklonidbe);
imenica muškog, ženskog, srednjeg roda (r. с. мужского, женского, среднего рода) – imenica muška, ženska, srednja; 1. masculinum, femininum, neutrum;
imenica zajedničkog ili muško-ženskog roda (r. с. общего или мужско-женского рода) – imenica obadvaju rodova;
imenica sa značenjem singulativnosti (r. с. со значением единичности) – singulativ*;
imenica upotrebljavana samo u množini (r. с. употребляемое только в множественном числе) – plurale* tantum;
imenica upotrebljavana samo u jednini (r. с. употребляемое только в единственном числе) – singulare* tantum rč; – v. i: vlastita (= vlastito ime), apelativna, imenica za živo* ili neživo*, osobna, zbirna, apstraktna, tvarna, nesklonjiva, raznosklonjiva, glagolska, deverbativna, složena, složenoskraćena, zamjenička, od mila, deminutivna, augmentativna, brojna, gradivna, izvedena, jednakosložna, konkretna, krnja, materijalna, mislena, nejednakosložna, nepromjenljiva, zajednička, opća, osobna imenica.

imenični, imenički adj. (существительны й, субстантивный || Substantiv bi; substantivisch, hauptwörtlich, nominal || substantival || substantif || –) –
1. supstantivni*; koji ima imenicu (ili njezin ekvivalent) u funkciji glavnoga dijela ili stožerne riječi; npr. imenički dopunski dio ili član; imeničke rečenice; koji ima oblik imenice ili koji se pojavljuje u funkciji imenice; npr.
imenička zamjenica
    (ti, ja, on – r. ты, я, он i sl.
za razliku od adjektivnih
    moj, tvoj, sam – r. мой, твой, самый);
upitna imenička zamjenica (tko, što); imenička tvorba ahm;
2. u širem smislu: nominalan;

imenični ili imenički atribut – imenica-atribut, atributna imenica, tj. imenica koja ima službu atributa ili kvalitativne odredbenice; ona pak može biti:

  1. u svima padežima jd. i mn. sročna s odredenicom, npr. starac klesar; takva se većinom smatra apozicijom (kvalitativnom, odredbenom) ms, gv, sch; Maretić takve imenice ne smatra apozicijom, već pravim atributom koji je izražen pridjevnom imenicom;
  2. imenica u kosom padežu koja ima službu atributa (tzv. atributivni padež: npr. atr. genitiv, dativ), nesročni, inkongruentni atribut, npr. r. дом отца – »kuća (mojega) oca« = očeva kuća (≠ imenski atribut);

imenični, imenički broj

  1. brojna* imenica, kao što je npr. dvojica, trojica, četvorica ... dvadesetorica (ž. r.), dvoje, oboje, troje, četvoro ... tridesetoro ... četrdeset i šestoro
    (sr. r.)
    bhž, M;
  2. »kakva imenica, koja ima brojno značenje, npr. trna, legion« bi;

imenička deklinacija – ili nominalna deklinacija; u slav. jezicima, npr. u stsl., hs. i rus. po njoj se sklanjaju imenice, neodređeni pridjevi i glavni brojevi; poznaje se po gen. nastavku;
    -a (u imenica m. r.),
    -e (u imenica ž. r.),
    -oga, -ega;
rus.
    -oro, -ero (u pridjeva i zamjenica)
bhž (x zamjenička ili pronominalna, x pridjevska d.);

imenični dodatak (e. substantival adjunct) – dodatak imenici bi; imenica u službi pridjeva, bez sufiksa ili kakve druge promjene pg; supstantivni adjunkt, supstantivska adjunkcija;

imenički ekvivalent (e. noun-equivalent) – riječ (zamjenica, particip, pridjev) ili skup riječi koje se upotrebljavaju u smislu i funkciji imenice pg;

imenički formanti – formanti ili sufiksi kojima se tvore ime nice, npr.
    -ac: kos-ас,
    -ač: or-ač,
    -telj: čita-telj,
    -ar: koz-ar (m. r.),
    -ica: Hrvat-ica,
    -ka: Splićanka (ž. r.);
    -e(t): tel-e (gen. jd. tel-et-a)
bhž;

imenička frazeologija (r. с-ая фразеология – e. substantival phraseology) – frazeološke jedinice koje se upotrebljavaju u funkciji imenice; npr. r.
кукиш с маслом, верста коломенская
ahm;

imenički glagol (c. глагол, глагол бытия || Verbum substantivum || verb of being || verbe substantif || –) – glagol »biti« (i njegovi ekvivalenti u drugim jezicima) sa svima njegovim različitim funkcijama i značenjima ahm;

imenički jezik (e. noun language) – jezik koji se služi uglavnom ili isključivo imenskim rečenicama pg; supstantivni jezik; jezik tzv. imeničke konstrukcije, za razliku od glagolskog jezika ili jezika glag. konstrukcije;

imenički predikat – ili imenica-predikat koja je sa subjektom spojena sponom* sch;

imenički predmetak (nj. Substantivpräfix) – predmetak za tvorbu imenica, npr. nj.
un-: Unmensch, Untier, Ungeheuer
itd. ;

imenična promjena (nj. Deklination der Substantiva – f. flexion des substantifs) bi, – v. promjena (x pridjevna, x zamjenička); imenička rečenica (nj. Nominalsatz) – tj. rečenica bez glagolskog predikata, npr. nj.
Viel Feind, viel Ehr.

rečenica bez glagola, npr.
Omnia praeclara rara
    hrljć;
hs.
mladost ludost, starost slabost;

imenična riječ (e. noun-word) – naziv koji Sweet upotrebljava skupno za imenice i ostale riječi u imeničnoj funkciji pg;

imenička skraćenica

  1. skraćena riječ ili skup riječi u obliku nove, proste ili složeno-skraćene* riječi, imenice;
  2. skraćenica imenice, tj. kraći, skraćeni oblik kakve imenice;

imeničke složenice – ili složene imenice, npr.
   atributne (Šarengrad, Crnogorac, glavobolja, zimzelen, plačidrug),
   objektne (ispičutura, mišolovka),
   adverbijalne (ranoranilac, suncokret),
   kopulativne (jugoistok),
   zanijekane (neprijatelj, nevrijeme),
   prijedložne (potkova, prijelaz, pradjed)
bhž;

imenički skup riječi (r. c-oe словосочетание – e. substantival word-group – š. frase sustantiva) – supstantivna sintagma, npr. r.
железная дорога
; skup riječi s imenicom koja služi kao glavna riječ ahm;

imenički stil (nj. s-er Stil, h-er Stil, Nominalstil) – supstantivni stil; stil u kojemu se pretpostavljaju imeničke kontrukcije glagolskima, npr. nj.
in Abrede stellen (mj. bestreiten)
ć;

imenički sufiks (nj. Substantivsuffix) – imenički formant; supstantivni sufiks; tvorka za tvorbu ime nica, npr. nj.
-de: Zierde, Freude,
ili
-s: Knicks, Schnaps
jć;

imeničko »tko« – zove se tako za razliku od pridjevnoga »koji« div;
imenička zamjenica (1879-80: Novaković, srg.:
imeničke zamjenice – 1. pronomina personalia, tj. lične za mjenice; 1917: Divković, os. 12. izd. ima:

po svojna zamjenica zamjenjuje supstantivnu, kad se njom samom, bez dodatka, kaže, da što komu pripada; npr.
    u zdravlje vaše!
ali:
    u zdravlje svih vas!«;
on razlikuje imeničke zamjenice od pridjevnih ili po svojnih zamjenica – 1. adjectiva ili possessiva, npr.
    moj, tvoj, svoj, koji, čiji, neki, nečiji, ikoji itd.;
1932: Belić-Ivšić, gram. term. – lična zamjenica – 1. pronomen personale – nj. personliches Fürwort – f. pronom personnel) – takve koje za mjenjuju imenice bhž.

imeničnost f (r. существительность) – supstantivnost;

kategorija imeničnosti (r. категория с-и) – kategorija supstantivnosti ili predmetnosti .

imenik m (1728: Della Bella, diz. – 1. catalogus – t. registre de'nomi; 1740: Belostenec, gaz. – brojnica – 1. catalogus; 1803: Voltiggi, rčs. – t. catalogo, indice — nj. Verzeichniss; 1806: Stulli, rječ. – 1. nominum index; 1860: Šulek, dk. – nj. Namenregister, Namenverzeichniss) – list ili knjiga gdje su zabilježena imena čeljadi što s kakva uzroka spadaju ujedno arj.

imenilo n (1860: Šulek, dk. – 1. nomen, – nj. Nennwort) mt – ime*.

imenita namjena (upravo: namjena imenita; 1728: Della Bella, diz.; 1806: Stulli, rječ. – 1. casus rectus) arj – nominativ*, — v. namjena imenita.

imenitelni padež < csl. i r. именительный падеж – 1. (casus) nominativus <: g. ονομαστική (πτώσις) = onomastike (ptösis); – (1814: Vuk, pism. i 1818: grt.; 1843: Popović, sgp.; 1847: Zaharijević, sgt.; 1856: Vujić, sgg.) – imeniteljan*, nominativ* mt.

imeniteljan (bez imenice »padež«; 1801: Stulli, li. i 1806: rječ.) – nominativ* mt.

imeniteljni padež (1836: Babukić, slov.; 1838: Milaković, sg.; 1839: Mažuranić, tem. i 1859: sh.) —· nominativ* mt.

imeniv adj. (1801: Stulli, li. i 1806: rječ. *Sma i: »pozivljiv«*; – 1. appellativus) mt — apelativan*, zajednički*.

imenoishod m (1803: Voltiggi, rčs. – nj. Etymologie – t. etimologia; 1806: Stulli, rječ. – etymologia) – postanje riječi (u gramatikalnom jeziku); usp. imenoishode, imenoizlaz, imenoizlazje arj, – etimologija*.

imenoishodan adj. (1806: Stulli, rječ. – etymologicus) – koji pripada imenoishodu arj, tj. etimologiji; etimološki*.

imenoishoditi (1806: Stulli, r je f. – 1. nominis originem disquirere, etymologiae studere) – usp. imenoizlaziti*; – tražiti imenoishod arj.

imenoishodje n (1803: Voltiggi, rčs.; 1806: Stulli, rječ.) —· imenoishode, imenoishod arj.

imenoizlaz m (1806: Stulli, rječ.) – v. imenoishod arj.

imenoizlazan adj. (1806: Stulli, rjei.) – koji pripada imenoizlazu* arj.

imenoizlaziti (1806: Stulli, rječ.) – tražiti imenoizlaz* – v. imenoishoditi arj.

imenoizlazje n (1806: Stulli, rječ.) – v. imenoishode arj.

imenovani – 1. nominatus (— || genannt || named || nomme || – ) – nazvan mrj; nominirani.

imenovanje n (1649: Mikalja, bl – 1. nomenclatio, nomenclatura; 1728: Della Bella, diz. – 1. nominare —· t. il chiamare; 1740: Belostenec, gaz. –· kajk. imenuvanje; 1742: Jambrešić, lex. – kajk. imenuvanje; 1806: Stulli, rječ. – nominatio, nominis impositio; 1851-2: Vuk, rj.) – djelo kojim se imenuje; ime arj; nominacija* ahm;

nominativ imenovanja (r. именительный названия, назывной и. – e. nominative of naming) – upotreba oblika nominativa u naslovima knjiga, na cimerima, u oglasima i sl., a također i s glagolom r.
    называть(ся) –
hrv.
»nazivati (se)« i njegovim sinonimima;
npr. r.
    »Война и мир« Tolstoja;
    Этот город называется Весьегонск;
    Taj se grad zove Zagreb;
r.
    Мальчика назвали Юрий – »Dječaka su nazvali Juraj«
ahm.

imenovateljan adj. (1806: Stulli, rječ.) – v. imeniteljan arj.

imenovati, prasl., usp. stsl. (1595: Vrančić, dict. ima: jimenovati (»gymenovati«) – 1. nominare; 1649: Mikalja, bl.; 1728: Della Bella, diz.; 1740: Belostenec, gaz. – kaj. imenuvati; 1742: Jambrešić, lex.; 1803: Voltiggi, rčs. —· 1. nominare, – t. rinomare – nj. nennen; 1806: Stulli, rječ.; 1851—2; Vuk, rj. – nomino – nj. nennen; 1880—2: Daničić, rječn.) – nadijevati (nadjesti) ime, nazvati, prozvati, nazivati arj; (r. называть) – imenovati predmete .

imenovni adj. (r. назывательный, назывной – e. nominative) – nominativan*; koji služi imenovanju, koji imenuje; koji je u svezi s označivanjem predmeta; koji izražava suodnos lingvističke oznake s izvanjezičnim referentom ahm;

imenovna funkcija (r. н-ая функция) – nominativna funkcija*;

imenovni nominativ (r. н-ой именительный) – v. nominativ ahm;

imenovna rečenica (r. н-ое предложение – e. nominal /nominative/ sentence) –
a) u širem smislu: nominativna ili imenska rečenica; jednočlana imenska ili nominalna rečenica;
b) u užem smislu: jednočlana imenska rečenica s imenovnom funkcijom, jednočlana nominativna rečenica u nazivima, natpisima i si., npr. r.
    Булочная, Ревизор
rč, ahm;

imenovna riječ (e. naming word) – nominativna riječ, riječ koja imenuje, tj. takva koja označuje ili simbolizira osobu ili stvar (imenica), radnju ili zbivanje (glagol) ili kvalitetu (pridjev ili adverbna oznaka) pg.

imenovnik m (Maretić bilježi: imenovik; 1728: Della Bella, diz.; 1740: Belostenec, gaz.; 1806: Stulli, rječ.; 1826: Đurkovečki, krš.) – nominativ* arj, mt.

imenski adj. (1806: Stulli, rječ.; 1860: Šulek, naz.) arj – 1. nominalis (именной, номинативный ahm || nominal || nominal, noun (pridj.) nounal, substantival | nominal f nominale || nominal) –

  1. koji pripada imenu arj; koji se odnosi na ime i koji obuhvaća ujedno imenice i pridjeve (participe); tako postoje imenske ili nominalne promjene, završeci, sufiksi spr; nominalan*;
  2. širi naziv za imenički;
  3. koji sadržava ime kao glavni član stanovite sintaksne jedinice; npr. imenska konstrukcija, imenski skup;

imenski atribut – atribut izražen imenom, tj. imenicom, pridjevom, zamjenicom, brojem, participom; obuhvaća dakle: imenični, pridjevni, participski ... atribut;

imenska deklinacija (r. и-ое склонение – e. nominal declension) – deklinacija imena za razliku od zamjenica u ie. jezicima; npr. imenska deklinacija pridjeva (kratka deklinacija pridjeva u ruskom j.; u hs. deklinacija određenog pridjeva) ahm;

imenska determinativna sintagma – v. sintagma;

imenski dio složenoga predikata (и-ая часть составного сказуемого, предикатив || Prädikat || predicate || attribut || predicato) – imenski dio imenskog predikata sa sponom, imenski dio sponskog imenskog predikata, predikatno ime ; naziv »attribut« obično se upotrebljava u francuskom jeziku kao oznaka za riječ koja se priključuje k glagolu »biti« u sastavljenom predikatu (f. phrase attributive):
    la maison estgrande;
ta se riječ zove predikativni* član (предикативный член || Prädikativum || adjunct || attribut prédicatif || predicato nominale), ako sponski glagol (f. verbe attribut) ima vlastito značenje; tako je npr. u izrazima: f.
    arriver premier, rendre malade.
– Predikativi, koji se zovu gramatički*, logički*, psihološki*, predstavljaju vrste predikata*. U engleskom se nazivom »predicate« pretežito označuje ono što se u francuskom naziva »attribut«, zadržavajući nazive »attribute«, »attributive«, »adherent«, »epithet« za pridjev koji se upotrebljava u odredbenoj* funkciji (f. un grand jardin) a katkada štaviše i za prilog. (Kako se vidi iz prijevoda, ruska (a isto tako i hs.) upotreba riječi u danom slučaju također se ne podudara s francuskom, a najbliža je njemačkoj (Prädikativum) i talijanskoj (predicato nominale) mzr, mz;

imenski dodatak (nj. nominale Beifügung – f. complément nominal) – tj. dodatak imenu: imenici ili pridjevu bl;

imenska dopuna (r. и-ое дополнение) – isto što i odredbena ili determinativna dopuna* ahm; nesročni atribut izražen imenicom u genitivu s prijedlogom ili bez njega; – v. objekt;

imenski glagol (1860: Šulek, naz. – 1. verbum denominativum) – glagoli što postaju od imena arj;

imenska gradnja (r. и-όй строй – e. nominal structure) – nominalna ili imenska struktura: pretežita upotreba imenskih modela u strukturi govora; usp. glagolska gradnja, npr. r.
    Дата снесения яиц (на коробке)
za razliku od:
    Число, которое показывает, когда были снесены яйца
ahm;

imenska gradnja rečenice (r. и. строй предложений) – imenska ili nominalna rečenična konstrukcija (x glagolska gradnja rečenice) ;

imenska izvedenica (r. и-ое производное) ;

imenski jezik (r. и-ой язык – e. noun language) – jezik koji karakterizira pretežita upotreba imenskih rečenica u usporedbi s glagolskim rečenicama; usp. glagolski jezik ahm;

imenska kategorija (r. и-ая категория – nj. Nominalkategorie) – kategorija imena r č, jć;

imenska kompozicija (nj. Nominalkompositum) – 1. slaganje riječi od gramatičkih imena; 2. imenska složenica, npr. nj.
Bergwerk, Wassereimer, wasserarm hr;

imenski korijen (r. и-ой корень – e. nominal root) – korijen kojemu je etimon iskonsko ime ahm;

imenski objekt (r. и-ое дополнение) – u toj ulozi dolaze imenice, zamjeničke imenice i poimeničeni oblici.
Mogu se izražavati genitivom, dativom i instrumentalom bez prijedloga i oblicima kosih padeža s prijedlozima, npr. r.
    очень симпатичная Левину девушка,
    что-то похожее на песню (ga);
imenski oblik (r. и-ая форма) – usp. imenski oblik pridjeva (= kratki ili beščlani oblik) ;

imenski oblik glagola (и-ая форма глагола || infinite Verbalform ahm; Nominalform (des Verbs) ; Nennglied, Sachkernform gz || non-finite form of the verb || mode impersonnel || –) – verboid*, nelični oblik glagola, nepredikativni oblik glagola ahm; neodređeni ili infinitivni glagolski oblik ; nominalni oblik glagola: infinitiv i participi jć (= nj. Nominalform /des Verbs/, Sachkernform); infinitiv ili particip perfekta u glagolskoj upotrebi (= Nennglied) gz/jć; oblik glagola u kojemu se proces (radnja, stanje), ostajući u biti procesom, djelomice predočava kao oznaka (particip) ili se pak djelomice opredmećuje (gerundij, infinitiv); suprotno: lični oblik glagola; npr.
infinitiv, gerundij, particip, glagolski prilog, supin i si. ahm;

imenski oblici konjugacije – 1. formae nominales coniugationis (r. и-ые формы спряжения – f. formes nominales de la conjugaison) – zovu se takvi oblici koji, premda imaju imenske sufikse (participi, infinitivi), ne mogu izražavati pojam lica mz, spr;

imenska osnova (r. и-ая основа – nj. Nominalstamm) – tj. imenička, pridjevska, zamjenička (x glagolska osnova) bhž;

imenski predikat – v. predikat;

imenski predmetak (r. и-ая приставка) – prefiks u imena* rč;

imenski pridjev (r. и-ое прилагательное) – kratki, beščlani pridjev; pridjev u imenskom obliku; neodređeni pridjev r č;

imenski prijedložni skup riječi (r. и-ое предложное словосочетание) – imenska sintagma sa zavisnim članom u prijedložnom padežu, npr. r.
    я с Петей
rč;

imenska promjena (nj. /nominale/ Deklination – f. dćclinaison, flexion nominale) – nominalna deklinacija bi;

imenska rečenica – 1. locutio nominalis (и-ое предложение || Nominalsatz || nominal sentence || phrase nominale || frase nominale || frase nominal) – rečenica u kojoj je glavni dio (Graff ga zove »stožerni dio«) imenica ili imenički oblik pg; rečenica bez pravoga glagola; pritom se saopćenje, koje daje kazivalac, izražava imenskim predikatom* – i to ili samim, bez popratnih članova, tj. upotrijebljenim apsolutno, ili jukstaponiranim subjektu, ili pak popraćenim glagolom atribucije (= sponskim, kopulativnim glagolom), npr. 1. homo homini lupus; omnia praeclara rara mz, spr.
Ahmanova bilježi ova tri značenja:

  1. isto što i nominativna* rečenica;
  2. rečenica u kojoj je kvalifikativni predikat izražen imenicom; npr.
    Orao je grabljivica;
    Slavuj je ptica pjevica;
    starost – slabost,
    mlado – ludo;
  3. jednodijelna rečenica u kojoj je glavni dio izražen imenom ili imenskim skupom; usp. nominativna rečenica ahm;

čisto imenska rečenica – 1. locutio nominalis pura (r. чисто и-ое предложение – f. phrase nominale pure) – taj se naziv upotrebljava obično za takvu koja se tvori bez kopulativnog glagola, npr. f.
    les hommes tous les mêmes;
t.
    gli uomini, tutti uguali
mz, spr;

imensko-glagolska rečenica – 1. locutio nominalis-verbalis (r. глагольно-именное предложение – f. phrase nominale-verbale) – rečenica u kojoj se pradikativ* spaja s pravim glagolom koji se katkad zove predikativni* glagol, npr. f.
    il marche seul – »on ide sam«; il s'appelle Jean – »on se zove Ivan«
mz, spr;

imenska dvodijelna rečenica (r. и-ое двучленное, двусоставное предложение) – dvočlana imenska rečenica ;

imenska genitivna rečenica (r. и-ое генитивное предложение – e. nominal genitival sentence) – jednodijelna rečenica u kojoj je glavni član izražen imenom u genitivu ili skupom riječi s glavnom riječju (imenom) u obliku genitiva; npr. r.
    Яблок-то, яблок!; Народу там было – тьма!
ahm;

imenska nominativna rečenica (r. и-ое номинативное предложение) ;

imenska predikatno--besubjektna rečenica (r. и-ое сказуемо-бесподлежащное предложение) – »besubjektna rečenica s imenskim predikatom«, npr. r.
    должно быть, или волк или человек
šhmjrč; imenske riječi (r. и-ые слова – e. nominals) – riječi, izrazi, skupovi riječi, konstrukcije, ekvivalentni imenicama po sintaksnoj funkciji, tj. riječi i izrazi, sposobni vršiti sintaksnu funkciju, tipičnu za imenicu ahm;

imenski skup riječi (r. и-ое словосочетание, и-ая группа – e. nominal word-group /collocation, word-combination/) – skup riječi koji je nastao na osnovi imena i u kojemu je glavna riječ imenica (supstantivni skup riječi) ili pridjev (adjektivni skup riječi); npr.
    pokoravanje sudbini,
    pokoran sudbini
ahm;

imenska složenica (nj. Nominalkompositum; Nominalkomposition) – ili nominalna složenica, npr.
    dugočasan, dosadan;
nj.
    Vaterland, dreizehn, langweilig i sl.
;

imenski tip umetnutih riječi (r. и. тип вводных слов) ;

imenske zamjenice (1879-80: Novaković, srg., ima i: imeničke zamjenice – 1. pronomina personalia) tur;

razred imenskih izraza (r. класс и-ых выражений – e. class of noun-like expressions) – imena i njihovi ekvivalenti, združeni oznakom jednakosti sintaksnih funkcija ahm.