Uni Graz > Geisteswissenschaftliche Fakultät > Institut für Slawistik
 
Font size:      

Ivo Pranjković, Zagreb

Prof. Dr. Ivo Pranjković (Zagreb)
Odsjek za kroatistiku
Filozofskog fakulteta u Zagrebu

IZRAŽAVANJE NEODREĐENOSTI/ODREĐENOSTI U HRVATSKOME JEZIKU
9. 12. 1998

VREMENSKI PRIJEDLOZI
10. 12. 1998

Ivo Pranjković

IZRAŽAVANJE NEODREĐENOSTI/ODREĐENOSTI U HRVATSKOME JEZIKU

Jedna od gramatičkih kategorija o čijoj se naravi u kroatističkoj literaturi ponajmanje govori svakako je kategorija neodređenosti/određenosti. Prvi je razlog tomu bez sumnje u činjenici da se i inače malo govori o naravi pojedinih gramatičkih kategorija (posebice u udžbenicima i priručnicima), uključujući tu i one temeljne (kategorije) kao što su rod, broj, padež, lice, vrijeme, način i sl. Drugi je razlog svakako u tome što se kategorija neodređenosti/određenosti u hrvatskome jeziku morfologizirala preko pridjevske sklonidbe, tj. preko opreke između određenih i neodređenih pridjeva. Iz toga bez sumnje najvećim dijelom proizlazi zabluda prema kojoj je riječ o nekakvoj pridjevskoj kategoriji, pa se ona u vezi s imenicama uglavnom uopće i ne spominje, nego se spominje u vezi s pridjevima, točnije u vezi s podjelom pridjeva na određene i neodređene. Ta je zabluda vrlo duboko ukorijenjena, čak i među jezikoslovcima, a vrlo je opasna jer priječi ne samo spoznavanje naravi te kategorije nego i proučavanje drugih načina njezna izražavanja o kojima u kroatistici, bar koliko je meni poznato, nije napisano gotovo ništa[1]. Vrlo je naime bitno imati na umu da se neodređenost/određenost ne odnose na pridjeve. Nije riječ o osobitosti svojstva (koje se izražava pridjevom), nego o osobitosti predmeta (koji označuje imenica). Predmet je naime (iz konteksta ili situacije) poznat ili nepoznat, tj. određen ili neodređen[2]. Da je to tako, najbolje se vidi iz primjera u kojima uopće ne dolazi pridjev, a neodređenost/određenost imenice biva označena na drugi način, npr. riječju koja dolazi u funkciji člana, npr. Jednoga dana [3] pozove car svoje sinove... ili Sreo sam jučer jednu ženu ... (tu broj jedan funkcionira kao pravi neodređeni član).

Mislim da je razgovor o kategoriji neodređenosti/određenosti tim važniji što se formalne razlike između gramatikaliziranih načina izražavanja te kategorije sve više gube ili, bolje reći, često se čuvaju samo u nominativu muškoga roda. Tako se npr. još uvijek čuva formalna razlika između spojeva riječi tipa crn oblak i crni oblak , dobar momak i dobri momak , između pravilan postupak i pravilni postupak , ali se u ostalim oblicima ta formalna razlika sve više gubi. Naime sklonidba neodređenih pridjeva (npr. gen. crna oblaka , dat. crnu oblaku itd.) sve je manje u porabi, pa se sklonidba neodređenih pridjeva formalno izjednačuje sa sklonidbom određenih: gen. crnog(a) oblaka , dat. crnom(u/e) oblaku itd. Oblika neodređenih pridjeva u govornom jeziku praktično više i nema, a nisu prečesti ni u pisanoj komunikaciji, pogotovo u nelektoriranim tekstovima.

Štoviše, neodređena se sklonidba gubi sve više čak i u onih pridjeva (npr. posvojnih na -ov, -ev, -in i sl.) koji uopće nemaju određenih oblika (ni u nominativu jednine muškoga roda)[4], usp. bratov kaput , ali gen. bratovog(a) kaputa , dat. bratovom(u/e) kuputu itd. Istina, ta se razlika još čuva na prozodijskoj razini (usp. neodređene oblike: crn oblak, dobar momak ; gen. crnog(a) oblaka, dobrog(a) momka ; dat. crnom(u/e) oblaku, dobrom(u/e) momku itd. prema određenima: crni oblak, dobri momak ; gen. crnog(a) oblaka, dobrog(a) momka ; dat. crnom(u/e) oblaku, dobrom/u/e) momku itd.), ali se i tu u suvremenom hrvatskom jeziku, posebice u urbanim govorima, događaju brojne promjene koje su, između ostaloga, usmjerene na gubljenje opreke po naglasnoj kvaliteti i na gubljenje dužina. Osim toga, ta razlika ne dolazi do izražaja u pismu (jer se u pismu naglasci bilježe samo iznimno).

Međutim, rečeno nikako ne znači da u hrvatskome standardnom jeziku dolazi do nekih bitnih promjena u samoj kategoriji neodređenosti/određenosti. Ona sama ostaje posve neizmijenjena, a samo se donekle mijenjaju načini njezina izražavanja. Riječ je o tome da primarni (gramatikalizirani) način izražavanja te kategorije preko neodređenih i određenih oblika pridjeva sve više ustupa mjesto drugim, sekundarnim načinima izražavanja određenenosti ili neoređenosti onoga što se označuje imenicom (tj. predmeta u širem smislu). Takvih, sekundarnih načina izražavanja kategorije neodređenosti/određenosti u imenica ima više. Zadatak je ovoga priloga da upozori bar na neke od njih.

Kategorija neodređenosti/određenosti može imati izravnih relacija s kategorijom padeža, pa se može i izražavati pojedinim padežnim oblicima. Riječ je načelno o konkurentnim padežnim oblicima koji se mogu diferencirati i tako da jedan od njih signalizira neodređenost, a drugi određenost. Tu prije svega idu konstrukcije s prijelaznim glagolima u jezgri uz koje se (s određenom razlikom i u značenju) može birati između akuzativa i genitiva, npr. dodati kruh/ dodati kruha . Genitiv u takvim slučajevima signalizira neodređenost, a akuzativ određenost. Treba međutim naglasiti da je takvo izražavanje opozicije po (ne)određenosti ograničeno na tvarne imenice (npr. kupiti kruha, soli, cementa prema kupiti kruh, sol, cement i sl.) te na množinske oblike onih imenica koje označuju u prvom redu male predmete (npr. kupiti knjiga, čavala, kolača [5] i sl. prema kupiti knjige, čavle, kolače ). Osim toga, takvo je izražavanje razmatrane opozicije ograničeno i s obzirom na glagole. U konstrukcijama toga tipa mogu se naime naći samo glagoli (i to prije svega svršeni) tipa uzeti, dati, kupiti, pozajmiti, pojesti i njihove izvedenice. Zato se kruha ili čavala može kupiti ili pozajmiti , a ne može se npr. ( kruha ili čavala) opaziti niti pregledati . Diferencijacija po neodređenosti/određenosti vezana za kategoriju padeža aktualizira se dakle onda kad je riječ o većoj količini (malih) predmeta ili onda kad je riječ o dijelnosti (tvarnih) imenica. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o količini pa se takav način izražavanja neodređenosti katkada u literaturi naziva kvantitativnom neodređenošću (Gladrow 1972: 650).

Funkciju sličnu dijelnom genitivu može imati i slavenski genitiv. Naime, u niječnim konstrukcijama s prijelaznim glagolima genitiv često signalizira neodređenost, a akuzativ određenost. Uvjet je da imenica označuje predmet u užem smislu (tj. i leksički, a ne samo gramatički) te da se u konstrukcijama javljaju glagoli tipa vidjeti, voljeti, čitati, pisati i sl. Tako npr. rečenica Ne vidi stola/ stolova upućuje na neodređenost, a konstrukcija Ne vidi stol/ stolove upućuje na određenost. Slično je i s rečenicama tipa Ne voli mačke/ mačaka ili Ne čita pisma/ pisama prema Ne voli mačku/ mačke ili Ne čita pismo/ pisma .

Izražavanje neodređenosti/određenosti uz pomoć konkurentnih padežnih oblika može se i kombinirati, pa u tom izražavanju mogu sudjelovati primjerice red riječi ili rečenični naglasak. Tako će se npr. u spomenutim konstrukcijama slavenskoga genitiva neodređenost moći dodatno izražavati ili pojačavati stavljanjem takva genitiva na kraj rečenice, npr. Nije ni primjećivao prolaznika , a određenost stavljanjem akuzativa na početak rečenice, npr. Prolaznike nije ni primjećivao (opširnije o tome usp. malo niže).

Iz rečenoga se lako može zapaziti da u izražavanju neodređenosti/određenosti može sudjelovati i kategorija broja. Kao što vidimo u primjerima tipa kupiti knjiga , množina signalizira neodređenost, a jednina često, osobito u akuzativu (npr. kupiti knjigu, dodati kruh ), određenost.

Osim toga, neodređenost može sugerirati množina onih imenice koje inače ne označuju više predmeta, pa i nemaju "normalne" množine, kao što su vlastite imenice, npr. U nas se ipak ne živi tako dobro kao u Amerikama (na njemački bi se kao u Amerikama prevelo wie in einem Amerika ) ili Nakupilo se tih državnih pečatara i bečkih pečenjara, tih lažnih kanadskih izumitelja i svakakavih tipova s raznih strana, kojekakvih Milasa i Mudrinića , Krpina i Krpinića [...] (Feral Tribune, br. 686, 9, studeni 1998, str. 45).

Isto tako za izražavanje opreke neodređenost/određenost katkada se može koristiti i razlika između tzv. distributivne jednine i množine (usp. o tome Jonke 1965: 373-376. i Pranjković 1998: 83-84). Naime, u nekim slučajevima za označavanje distributivnosti dolazi u obzir i jednina i množina, npr. žene u bikiniju i žene i bikinijima [6], pa onda jednina sugerira neku vrstu određenosti, a množina neodređenosti.

Još jasnije se neodređenost izražava množinom u primjerima tipa Vojnici su mu ukrali kapu , u kojima je jasno da je u pitanju zapravo jednina ( vojnici bi se na njemački prevelo kao ein Soldat ), a da je množina obilježje neodređenosti. Nasuprot tome, određenost se izražava jedninom nerijetko i onda kad bi po smislu bolje odgovarala množina, ali se jedninom sugerira značenje 'tipičan predstavnik' ili sl. uz svojevrsnu emfatičnost. Tako imamo npr. Što Nijemac napravi, tomu nema para , a ne bi išlo npr. * Europskim narodima pripadaju Nijemac, Francuz i Talijan , nego samo Europskim narodima pripadaju Nijemci, Francuzi i Talijani (Revzin 1969: 108).

Svojevrsno razgraničenje neodređenosti i određenosti uz pomoć kategorije broja, slično prethodnome, može biti iskorišteno i u terminologiji. Tako se primjerice u zoologiji jedninom može označavati vrsta (tip) životinje, npr. golub gušan , a množinom cijela porodica, npr. golubovi . Vrsta je naime uža pa je i određenija, a porodica šira pa je manje određena.

I napokon, treba spomenuti i to da se u starijim hrvatskim tekstovima, primjerice još i u 18. stoljeću, vrlo često po uzoru na latinski jezik upotrebljavala množina srednjega roda zamjenica i pridjeva za označavanje neodređenosti odnosno za obavješćivanje o tome kako je riječ o više stvari ili o svim stvarima iste vrste. Tako još u Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji nalazimo primjere tipa Sva ova neka budu na veću slavu Božju i poštene svete Rožalije , a isto tako i u Relkovićevu Satiru, npr. Ovako indi motreći svakolika komu ne bi na pamet pala njegova ista otačbina (Hudeček 1997: 583). Sličnu situaciju imamo i ljetopisima bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća, posebice kod fra Nikole Lašvanina (npr. na trinajest juna biše// kad se ova sva zgodiše, Lašvanin 1981: 226) i fra Bone Benića (npr. zgodi se ondi i kaza svaka paši , Benić 1979: 151).

U izravnoj relaciji prema kategoriji neodređenosti/određenosti može biti i kategorija glagolskoga vida (aspekta). Tako svršeni (perfektivni) glagoli često signaliziraju neodređenost, npr. Danas sam dobio poklon ili Ivan je donio knjigu , a nesvršeni (imperfektivni) određenost, npr. Poklon nisam nikome pokazivao ili Ivan je i prije donosio knjigu . To je vezano za činjenicu da se uz svršene oblike često vežu oznake za novospomenute predmete, a uz nesvršene oblike oznake za već poznate i/ili spomenute predmete (npr. poznate iz konteksta). Određenost se osobito naglašava ako nesvršeni glagol označuje iterativnu radnju jer se u ponovljenoj radnji nužno pretpostavlja predmet (objekt) koji je poznat (ponavlja se radnja, pa onda i predmet radnje, a ponavljati se može samo nešto što je poznato i/ili određeno).

Još se češće i gramatički obveznije opreka neoređenost/određenost izražava na aktualnosintaktičkome planu, i to redom riječi i rečeničnim naglaskom. S obzirom na to jedna jednostavna rečenica (koju čine subjekt i predikat) predstavlja model koji uključuje najmanje četiri aktualne inačice, na primjer:

  1. (1) Prijatelj stiže
  2. (2) Stiže prijatelj
  3. (3) Prijatelj stiže
  4. (4) Stiže prijatelj

U primjerima (1) i (2) imenica je tema, a glagolski oblik rema, što znači da se u obama primjerima signalizira određenost imenice prijatelj (tema proizlazi iz konteksta, pa je zato njime određena). Među tim dvama primjerima nema gramatičke razlike (ni s obzirom na neodređenost/određenost ni inače), ali se oni razlikuju stilski. S obzirom na red riječi i rečenični naglasak prvi je primjer stilski neobilježena, neutralna inačica, a drugi je stilski obilježena, ekspresivna inačica (Gladrow 1972: 648). U primjerima (3) i (4) imamo donekle obrnutu situaciju. U njima naime imenica ima obilježje neodređenosti i predstavlja jezgru reme. Tu međutim i glagolski oblik pripada remi, pa je s aktualnoga stajališta u tim primjerima riječ o neraščlanjenomom, tzv. općeobavijesnom iskazu. I te se inačice međusobno razlikuju stilski. Neobilježena je, stilski neutralna inačica (4), a obilježena, ekspresivna inačica (3).

Iz svega se toga dade zaključiti da imenica u aktualno raščlanjenoj jednostavnoj rečenici može izražavati određenost ako se u stilski neobilježenu redu riječi nađe na početku rečenice, a u stilski obilježenu redu riječi na kraju rečenice. S druge strane, imenica u aktualno neraščlanjenoj rečenici (u tzv. općeobavijesnom iskazu) može izražavati neodređenost ako u neobilježenom redu riječi dolazi na kraj, a u ekspresivnom redu riječi na početak rečenice.

I tu međutim vrijede određena ograničenja. Spomenuta regularnost naime pretpostavlja da imenica označuje kakav konkretan predmet, pa zato ne vrijedi za apstraktne i vlastite imenice. Kod takvih se imenica opreka neodređenost/određenost neutralizira, npr. Ivan dolazi ili Mržnja ubija .

Neodređenost/određenost može se izraziti i na razini složene rečenice. Tako primjerice odnosne restriktivne rečenice, npr. Objasni to studentu koji je upravo ušao ili Zašli smo u ulicu koja je bila posve mračna , uključuju određenost, a nerestriktivne često neodređenost, npr. Roman, koji se inače danas ne čita tako puno kao nekada, ima vrlo složeno ustrojstvo ili U međuvremenu nam se pridružila i jedna prijateljica, koja se jučer vratila iz Rijeke (opširnije o tome usp. u Müller 1973: 480-497).

Osim na morfosintaktičkoj i/ili sintaktičkoj razini u službi izražavanja neodređenosti/određenosti u imenica dolaze i neka leksička sredstva. To posebno vrijedi za neodređene i pokazne zamjenice, pri čemu neodređene zamjenice izražavaju neodređenost, a pokazne određenost. Među neodređene zamjenice u širem smislu treba svrstati i broj jedan, jedna, jedno , koji u hrvatskom jeziku vrlo često dolazi u funkciji (pravoga) neodređenog člana, npr. Jučer sam sreo jednu ženu, Jednoga dana pozove car svoje sinove pa im reče [7] [...]. Osim toga, neodređenost se može izražavati i neodređenim zamjenicama kao što su neki, poneki, nekakav, kojekakav i sl., npr. Tamo je upoznala nekakva probisvijeta s kojim se uskoro i vjenčala i sl. U funkciji određenoga člana najčešće dolazi pokazna zamjenica taj, ta, to , ali i zamjenice ovaj, onaj, takav, ovakav i sl. Opreka između broja jedan i neodređenih zamjenica s jedne strane i pokaznih zamjenica tipa taj u službi određenoga člana posebno je vidljiva u kontekstima u kojima dolaze zajedno, npr. Poslije polusatne ugodne šetnje došli su do jednog trga i na tom se trgu zadržali do kasnih večernjih sati . Osim toga, određenost se može izraziti i posvojnim zamjenicama (Kunzmann-Müller1994: 92), npr. Svoju sam knjigu zaboravio kod kuće i sl.

Kao što se iz svega rečenoga vidi, gramatička kategorija određenosti/neodređenosti jedna je od tzv. dubinskih i obvezatnih kategorija koja se može izražavati odnosno na neki način "prelamati" gotovo sa svim ostalim gramatičkim kategorijama. Ona se može izražavati i konkurentnim padežnim oblicima (posebice akuzativom i genitivom), i množinskim odnosno jedninskim imenskim oblicima, i preko kategorije glagolskoga vida, i aktualnosintaktički, i redom riječi, i na razini složenih rečenica i, dakako, na leksičkome planu.

IZVORI I LITERATURA

Benić, B. Ljetopis sutješkog samostana (prir. Ignacije Gavran), Sarajevo, 1979.

Birkenmaier, W. Artikelfunktionen in einer artikellosen Sprache. Studien zur nominalen Determination im Russischen (= Forum slavicum, 34), München, 1979.

Fleischer, H. Zur Determiniertheit/Indeterminiertheit von Substantiven unter konfrontativem Aspekt: Die serbokroatische, Adjektivformen und der Artikelbrauch im Deutschen , Južnoslovenski filolog, 40, Beograd, 1984, str. 45-68.

Fleischer, H. Zur Kennzeichnung von Determiniertheit/Indeterminiertheit im deutschen und Serbokroatischen , Zeitschrift für Slawistik, 31, Berlin, 1986, str. 75-80.

Fursenko, D. I. Porjadok slov kak odno iz sredstv vyraženija neopredelennosti/opredelennosti imen suščestvitel'nyh , Russkij jazyk za rubežom, 4, Moskva, 1970, str. 68-72.

Galkina-Fedoruk. E. M. Vyraženie neopredelennosti v russkom jazyke neopredelennymi mestoimenijami i narečijami , Moskva, 1963.

Gladrow, W. Das Zusammenwirken unterschiedlicher sprachlicher Mittel zum Ausdruck der Determiniertheit/Indeterminiertheit des Substantivs im Russischen , Zeitschrift für Slawistik, 17, Berlin, 1972, str. 647-656.

Gutschmidt, K. Zum Gebrauch des bestimmten Artikels im Bulgarischen , Probleme der Bulgaristik, II, Sprachwissenschaft, Lepzig, 1976.

Hudeček, L. Plural srednjega roda kao sredstvo za izricanje neodređenosti (u glagoljaškoj i starijoj latiničkoj književnosti) , Prvi hrvatski slavistički kongres. Zbornik radova I, Zagreb, 1997, str. 575-586.

Ivić, M. Elementi neodređenog člana u savremenom srpskohrvatskom književnom jeziku , Referati za VII međunarodni kongres slavista u Varšavi, Novi Sad, 1973, str. 11-14.

Ivić, M. Lingvistički ogledi , Beograd, 1983.

Jonke, Lj. Distributivni singular i plural , u: Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1965, str. 373-376.

Kunzmann-Müller, B. Grammatikhandbuch des Kroatischen und Serbischen , Frankfurt am Main, 1994.

Lašvanin, N. Ljetopis (prir. Ignacije Gavran), Sarajevo, 1981.

Müller, O. Zur Determinierung von Substantiven durch Relativsätze im Russischen , Zeitschrift für Slawistik, 18, Berlin, 1973, str. 480-497.

Pospelov, N. S. O sintaksičeskom vyraženii kategorii opredelennosti/neopredelennosti v sovremennom russkom jazyke , Issledovanija po sovremennomu russkomu jazyku, Moskva, 1970, str. 182-189.

Pranjković, I. Jonkeovi prinosi hrvatskoj sintaksi , Svjetlo, 1, Karlovac, 1998, str. 81-88.

Pranjković, I. Hrvatska skladnja , Zagreb, 1993.

Revzin, I. I. Tak nazyvaemoe "nemarkirovannoe množestvennoe čislo" v sovremennom russkom jazyke , Voprosy jazykoznanija, 3, Moskva, 1969, str. 102-109.

Riemschneider, R. Probleme der Determiniertheit in Adverbialbestimmungen im Bulgarischen und im Deutschen , Linguistische Arbeitsberichte, 21, Leipzig, 1978, str. 221-224.

Silić, J. Od rečenice do teksta , Zagreb, 1984.

Stojanov, S. Gramatičeskata kategorija "opredelenost" v b'lgarskija ezik i nejnite s'otveststvija v drugi slavjanski ezici , Slavjanskaja filologija, X, Sofija, 1968, str. 69-81.

Stojanov, S. Upotreba i značenie na opredelitelnija člen v s'vremenija b'lgarski knižoven ezik , I, Sofija, 1959.

Znika, M. O upotrebi određenih i neodređnih pridjevnih oblika , Jezik, 34, str. 101-106.

[1] Stoga nije slučajno što su o toj kategoriji, a posebno o različitim načinima njezina izražavanja i u hrvatskom i u drugim slavenskim jezicima dosad vjerojatno najviše pisali Nijemci. Oni naime, budući da se ta kategorija u njemačkome primarno izražava, tj. gramatikalizira članom, određenost/neodređenost ne povezuju s pridjevima, nego, kao što i treba, s imenicama, što između ostalog znači da su oni na opis te kategorije u slavenskim jezicima bili potaknuti i time što je ona (u odnosu na njemački) kontrastivno izrazito releventna. Usp. Gladrow 1972, Müller 1973, Gutschmidt 1976; Birkenmaier 1979; Riemschneider 1978, Fleischer 1984 i 1986, Kunzmann-Müller 1994.

[2] Time se nikako ne želi reći da bi gramatikaliziranje te kategorije uz pomoć pridjeva trebalo smatrati nečim što bi bilo neobično ili iznenađujuće. Naprotiv, pridjevima se i inače označuju svojstva onoga što se označuje imenicama (tj. svojstva predmeta), a i neodređenost/određenost predmeta jedno je od njegovih (doduše izrazito uopćenih) svojstava.

[3] U tom primjeru riječ jedan ne dolazi samo zato da se njome označi neodređenost nego i zato što je riječ o vremenskome genitivu u kojem determinator nije ispustiv, usp. * Dana pozove car. .. ili sl.

[4] Nema oblika *bratovi, *prijateljevi ili *sestrini (npr. kaput ).

[5] Ne bi išlo ili je bar posve rijetko *kupiti kuća, rudnika, brodova i sl.

[6] Ako imenici prethode pridjevi, posebice oni koji predmete izrazito individualiziraju, onda ne dolazi u obzir jednina, nego samo množina, npr. žene u izazovnim, jarko crvenim bikinijima, ali ne * žene u izazovnom, jarko crvenom bikiniju (Revzin 1969: 107).

[7] U iskazima toga tipa riječ jedan funkcionira i kao neodređeni član, ali i kao svojevrsni "nulti" tzv. obvezni ili neispustivi determinator (Ivić 1983: 179-196).

VREMENSKI PRIJEDLOZI

I.

Među tzv. dimenzionalnim prijedlozima (Balaban 1983: 24) razlikuju se prostorni i vremenski. Prethodno sam izdvojio i analizirao dvadeset različitih značenja prostornih prijedloga (usp. Pranjković 1992 i prethodno poglavlje). U ovom prilogu pokušat će se nešto slično i s vremenskim prijedlozima, koji su se bez sumnje, kao i nedimenzionalni, razvili iz prostornih. Prije toga međutim potrebno je nešto reći i o vremenskim značenjima besprijedložnih padežnih oblika.

Genitiv bez prijedloga ima vrlo često vremensko značenje. Takav se genitiv i naziva vremenskim (npr. cijeloga dana, jednog jutra, iste noći, svakog petka, mjeseca rujna, prošle godine i sl.). On pretpostavlja imenicu sa značenjem određenog vremenskog odsječka kojim se kazuje "vrijeme u koje što biva" (Maretić 1963: 572). Budući da sam naziv vremenskoga odsječka ne označuje vrijeme, takav genitiv obvezatno ima uza se atribut (posve je neobavijesno kazati da se što dogodilo *dana, *tjedna ili *godine ). Samostalna imenica u genitivu moguća je samo onda kad se oznaka vremenskog odsječka na neki način podrazumijeva, pa je zališna, npr. U Zagrebu, svibnja 1994. (podrazumijeva se mjeseca i godine). Posve se rijetko događa da se vrijeme označuje imenicom u genitivu koja sama po sebi ne znači vremenski odsječak, npr. Cijeloga izleta nije progovorio ni riječi (i tu se zapravo podrazumijeva: za vrijeme cijeloga izleta ili sl.).

Besprijedložnim dativom uopće se ne označuje vrijeme, a kao što će se vidjeti, rijetko to biva i prijedložnim. To je zato što je tipično dativno značenje (negranična) ciljna usmjerenost, namjena, davanje i sl. Pojednostavljeno rečeno, on pretpostavlja situaciju u kojoj se pita kumu je ili čemu usmjerena neka aktivnost (npr. kretanje), a to nema nikakve izravne veze sa situacijom u kojoj bi se pitalo kada, kako dugo, dokle, za koje vrijeme, za koliko vremena i sl.

Što se tiče akuzativa, on se s obzirom na vrijeme ponaša vrlo slično genitivu, pa se analogno vremenskom genitivu govori i o vremenskom akuzativu (ili o akuzativu vremena). Vremenski akuzativ kao i vremenski genitiv označuje "vrijeme u koje što biva", pa su jedan drugim često zamjenjivi, npr. cijelog dana / cijeli dan, jednoga jutra / jedno jutro, iste noći / istu noć, svake subote / svaku subotu, prošle godine / prošlu godinu itd., ali samo onda kad je riječ o spojevima atributivnog tipa. Kada je riječ o spojevima riječi (sintagmama) apozitivnog tipa, zamjena genitiva akuzativom nije moguća, npr. dogodilo se to mjeseca svibnja / godine devetstote prema *dogodilo se to mjesec svibanj / godinu devetstotu . To znači da je vremenski genitiv češći i običniji od vremenskoga akuzativa. Ima međutim i akuzativnih oblika sa značenjem vremena koji nisu zamjenjivi genitivnima. Tako je uvijek kad se akuzativom označuje mjera vremena, kad je on odgovor na pitanje kako dugo, koliko (vremena), npr. Zakasnio je dva dana, Muči se tolike godine, Cijelo su ljeto proveli na moru, Neko su vrijeme šutjeli (nije moguće: *Zakasnio je dvaju dana, *Muči se tolikih godin, *Cijelog su ljeta proveli na moru, *Nekog su vremena šutjeli ). Očita je razlika i u tome što akuzativi vremenske mjere nemaju nužno atributa, npr. Ljeto su proveli na moru . Razlika je napokon i u tome što ni vremenski genitiv ni "pravi" vremenski akuzativ ne dolaze u funkciji objekta, a akuzativ vremenske mjere može doći, kao u primjeru Cijelo su ljeto proveli na moru . U tom je slučaju zamjena vremenskim genitivom isključena. Dolazi doduše u obzir slavenski genitiv, npr. Nisu proveli na moru cijeloga ljeta , ali je on rijedak (u realizaciji) bez sumnje i zbog "preklapanja" vremenskog i slavenskog genitiva.

Akuzativ vremenskog značenja dolazi, za razliku od genitiva, i u pozdravima, npr. Laku noć, Dobar dan, Dobro jutro, Dobro veče [1]. Ovakava je poraba svakako rezultat redukcije, tj. ispuštanja zališnih i/ili posve nepotrebnih elemenata, usp. Želim vam laku noć i sl.

Samostalnim se lokativom u suvremenom hrvatskom jeziku ne izražavaju nikakva značenja, pa ni vremenska, ali da je nekadašnja njegova samostalna poraba, između ostalog, bila vezana (i) za vremenska značenja, pokazuju popriloženi ostaci starog (samostalnog) lokativa tipa zimi, ljeti ili lani .

Vrlo je čest i vremenski instrumental, ali dolazi u posve drukčijim značenjima nego genitiv i akuzativ. Kad imenica u instrumentalu znači dan u tjednu, dolazi u jednini i povezuje se s učestalim glagolima (ili primarno neučestale iterativizira), npr. Nedjeljom se odmaramo, Prima samo utorkom . Ostale imenice s vremenskim značenjem rijetko dolaze u instrumentalu (npr. Krenuli su zorom [2]), ali često dolaze imenice s "faznim" značenjem, npr. Javit će nam početkom svibnja, Doći će sredinom tjedn, Saznat ćemo tek krajem godine . I u jednom i u drugom slučaju takav instrumental ima značenje koje bi se moglo označiti kao temporalno- -socijativno (događaj se odvija istodobno, zajedno s vremenom označenim instrumentalom), usp. Krenuli su sa zorom / s prvim pijetlovima i sl.

Tipično je za instrumental i značenje dugoga trajanja. Nasuprot "iterativnim", koji dolaze u jednini, takvi instrumentali dolaze načelno u množini, npr. Èekaju satima / danima / noćima / tjednima / mjesecima / godinama / stoljećima .

Svojevrsno udruživanje tih dvaju značenja (socijativnog i značenja dugog trajanja) susreće se u primjeru Svakim danom postaje sve gore . Tu je atribut obvezatan, i to baš atribut svaki (ne ide: *nekim danom, *novim danom, *drugim danom, *cijelim danom ili sl.), a gotovo da to vrijedi i za dan jer je rijetko, bar u realizaciji: svakim satom , a pogotovo *svakim petkom / tjednom / mjesecom // *svakom noći / godinom .

II.

U vremenskim značenjima, bilo da je riječ o samostalnim padežnim oblicima ili o prijedložnim izrazima, riječ je o odnosu između kakva događaja u najširem smislu (D) i vremenskog lokalizatora (VL), elemenata s vremenskim značenjem (padežnog oblika ili prijedložnog izraza) uz pomoć kojega se precizira vrijeme događanja, slično kao što se kod prostornih značenja mogu izdvojiti objekt lokalizacije i lokalizator (usp. prethodno poglavlje). Promotrimo li prijedložne izraze s vremenskim značenjem, mogli bismo izdvojiti ova značenja[3] kao tipična u hrvatskom jeziku:

  1. istovremenost: vrijeme događanja podudarno je s vremenom koje označuje VL. To se značenje najbolje eksplicira prijedložnim izrazom za vrijeme + G ili u vrijeme + G (Posjetili smo ih za vrijeme blagdana, Došli su u vrijeme žetve) . Razlika je među njima u tome što u prvom slučaju vrijeme može biti izostavljeno kao zališno ( Posjetili su ih za praznika) , a u drugom ne može (* Došli su u žetve ). Iz prijedložnog izraza za vrijeme bez sumnje se tazvilo i vremensko značenje prijedloga za s genitivom, npr. za rata, za života, za ljetnih vrućina, za Napoleona i sl. Takvi se prijedložni izrazi u suvremenom hrvatskom jeziku doimlju kao knjiški, ponešto zastarjeli i/ili kao obilježje "biranijeg" stila.
  2. prijevremenost: vrijeme događaja prethodi vremenu označenom VL. Takvo značenje vremena izriče se prijedlozima prije + G (prije Božića), pred + A / L (pred blagdane // Nalazimo se / pred blagdanima), uoči + G (uoči Nove godine) . Posve drukčije značenje prijevremenosti izriče se prijedložnim izrazima prije mjesec dana, pred godinu dana i sl., u kojima se prije slaže s akuzativom. U njima je riječ o mjeri vremena koja se odnosi na prošlost (s obzirom na vrijeme govorenja), tj. o događaju koji se odvijao onoliko vremena prije vremena govorenja koliko se izriče VL.
  3. poslijevremenost (susljednost): vrijeme događaja smješta se iza vremena označenog VL. Takvo se značenje izriče prijedlozima poslije + G (poslije Božića), nakon + G (nakon večere), iza + G (iza Nove godine), po + L (po isteku roka) . Analogno prijevremenosti prijedlozima poslije, nakon i iza + A izriče se i mjera vremena (poslije godinu dana, nakon dva tjedna, iza mjesec dana) . Takvim prijedložnim izrazima označuje se događaj koji se odvija poslije vremena izraženog vremenskim lokalizatorom, i to onoliko (vremena poslije) koliko označuje taj lokalizator. Vrlo slična značenja izražavaju se i prijedlozima kroz + A i za + A (/javit će se/ kroz mjesec dana, /Doći će/ za tjedan dana).
  4. protemporalnost: to je vrsta istovremenosti u kojoj je istaknut sem protežnosti; događaj se odvija paralelno s vremenskim tijekom označenim VL. To se značenje izriče prijedlozima kroz + A (kroz cijelu godinu), preko + G (preko cijele godine) [4] te prijedložnim instrumentalom tijekom / tokom (tijekom mjeseca rujna) ili lokativom s prijedlogom u (u toku).
  5. abtemporalnost ili ablativna temporalnost: ta vrsta vremenskog značenja pretpostavlja vremensku lokalizaciju od koje počinje ili potječe kakav događaj. Izriče se prijedlozima od (/Nije se javio/ od Božića) i iz (/Ta mu je navika ostala/ iz djetinjstva, /Toga se sjećam/ iz ranih sedamdesetih) . Abtemporalnost koja se izražava prijedlogom od redovito se kombinira s vremenskom ograničenošću koja se izražava prijedlogom do , pa su vrlo frekventne abtemporalno-granične konstrukcije tipa od proljeća do jeseni, koje imaju protemporalno značenje. Slično značenje bez sumnje su imale i konstrukcije s prijedlozima iz...u (npr. Idemo iz jeseni u zimu i sl.). Danas se u takvim konstrukcijama ponavlja vremenski lokalizator, pa one više nemaju abtemporalno-granično značenje, nego su frazeologizirane, npr. iz godine u godinu, iz dana u dan (znači 'stalno, bez prekida').
  6. intertemporalnost: vrijeme događanja smješta se u interval omeđen dvama vremenskim lokalizatorima (između petka i subote) . Vremensko značenje može imati samo linearni interesiv (između) . Skupni interesiv može doduše doći i uz imenicu s vremenskim značenjem, ali prijedložni izraz gubi vremensko značenje, npr. Velike su razlike među danima, a kamoli među godinama.
  7. intratemporalnost: događaj se odvija unutar vremenskog roka određenog vremenskim lokalizatorom. To značenje izražava se prijedlozima u + A (/obaviti što/ u tri dana), za + A (/Pripremio je ispit/ za tjedan dana) te složenim prijedlogom u roku od (/Završit će posao/ u roku od mjesec dana) .
  8. cirkumtemporalnost: događaj se odvija približno u vrijeme (nešto prije ili nešto poslije) koje je označeno vremenskim lokalizatorom. Izražava se prijedlogom oko + G/A (oko Božića, oko podne / podneva, oko pet sati) . Slično se značenje izražava i prijedlogom o + L (o Božiću, o Svetom Franji, o ručku i sl.). Posebnim tipom cirkumtemporalnosti može se smatrati "prigodna temporalnost" koja se izriče lokativnim o (/kupi mi poklon/ o Božiću), prijedlogom pri (pri susretu, pri dolasku i sl.) i poprijedloženim instrumentalima prilikom i prigodom (prilikom susreta, prigodom imendana).
  9. poredbena (ekvativna) temporalnost: to je značenje uvijek vezano za mjeru vremena. Riječ je o tome da neki proces traje više ili manje od vremenske mjere označene vremenskim lokalizatorom ili da je neki predmet (biće) stariji od količine vremena označene lokalizatorom, npr. To će trajati preko / iznad / više od dva mjeseca, On ima preko / iznad / više od pedeset godina, Na putu će biti ispod / manje od tjedan dana, Ona ima ispod / manje od godine dana.
  10. "prostorna temporalnost": to je vrsta vremenskoga značenja u kojem je prisutna i nijansa prostornosti.Više je tipova takva značenja. Prvi se izražava prijedlogom na + A koji stoji samo uz imenice sa značenjem dana u koji se nešto slavi i/ili obilježava[5] (na Božić, na Svetu Luciju, na imendan, na Dan državnosti, na obljetnicu smrti i sl.). Prostorna nijansa tu ima funkciju da precizno fiksira događaj uz vremenski lokalizator. Zato se u takvim prijedložnim izrazima često javlja zamjenički pridjev sam (npr. na sam Božić, na sam Dan državnosti i sl.). (Za fiksiranje sata ili dana u tjednu ne služi prijedlog na , nego u /u dva sata, u subotu/ .) Drugi tip "prostorne temporalnosti" izriče se lokativnim prijedlozima na, u i po. Prijedlogom na vrijeme se izriče samo posredno. Zato on uopće ne dolazi uz imenice koje označuju vremenske odječke (usp. *na Božiću, *na petku, *na mjesecu lipnju i sl.), nego uz imenice koje označuju kakva stanja ili procese (na svršetku razgovora, na povratku, na šetnji, na svadbi, na vjetru i sl.). Nasuprot tome, prijedlog u dolazi uz neke imenice koje označuju vremenske odječke (npr. u tom trenutku, u kolovozu, u ovom tjednu) [6]. Prostorna nijansa značenja najviše dolazi do izražaja, a ponekad čak i prevladava nad vremenskom, u lokativnim izrazima s prijedlogom po , npr. po danu, po noći , a pogotovo u onima u kojima imenice nemaju značenje vremenskog odsječka, npr. po mjesečini, po kiši, po vjetru, po magli itd. I napokon, specifičan vid neutralizacije vremenskog i prostornog značenja susreće se u frazeologiziranim konstrukcijama u kojima nalazimo prijedlog za + I , npr. dan za danom, godina za godinom , ali i jedan za drugim (oni slijede jedan poslije / iza drugog i u vremenu i u prostoru).
  11. direktivna temporalnost: taj se tip značenja dijeli na opću direktivnost i direktivno-graničnu temporalnost.

    a) opća direktivnost: događaj se odvija tako da se približava, usmjeruje vremenskom odsječku označenom VL (npr. /Zaspao je tek/ k jutru, Prema kraju godine /postajalo je sve hladnije /);

    b) direktivno-granična temporalnost: događaj se odvija do granice koju čini početak vremenskog odječka označenog vremenskim lokalizatorom. Izražava se prijedlogom do + G (do večeri, do mraka, do zore, do ove godine, do ženidbe, do smrti i sl.). Prijedlog do može dolaziti i ispred prijedložnih izraza vremenskoga značenja, npr. do u noć, do pred zoru, do prije dvije godine i sl.

  12. centrumtemporalnost: događaj se odvija u središnjem dijelu vremenskoga odsječka označenog VL. Prijedlozi su sred, posred, usred + G (usred noći / bijela dana / tjedna / ljeta i sl.) te poprijedloženi instrumental sredinom + G (sredinom mjeseca / zime / stoljeća i sl.).
  13. ekstremalna temporalnost: događaj se odvija na početku ili na kraju vremenskoga odsječka označenog vremenskim lokalizatorom. U funkciji prijedloga dolaze poprijedloženi oblici imenica početak, kraj, svršetak, konac i sl., npr. početkom, na početku, krajem, na kraju, na svršetku, koncem, pod konac i sl. + G (početkom siječnja, na početku priredbe, krajem godine, na kraju stoljeća, na svršetku gradnje, koncem putovanja, pod konac života itd.).

    Osobito je zanimljiva poraba prijedloga pod + A koji se vezuje uz završene dijelove vremenskih odsječaka (pod konac, potkraj , ali ne i *pod početak, *pod sredinu ) ili uopće za imenice koje označuju završne etape vremenskih ciklusa, npr. pod noć (ali ne *pod dan ili *pod zoru), pod jesen (ali ne *pod proljeće), pod starost, pod stare dane (ali ne *pod mladost, *pod mlade dane ) itd. Suprotno značenje od prijedloga pod ima prijedlog s(a) + G . On se naime obično vezuje za oznake početnih dijelova vremenskih odsječaka, npr. s početka svibnja, s proljeća (ali ne *sa zime ) itd. (Nijansa tog značenja prisutna je i u frazeologiziranoj konstrukciji s vremena na vrijeme koja ima priložno značenje: 'katkad, ponekad'.)

  14. socijativna temporalnost: događaj se odvija zajedno ("u društvu") s vremenskim odsječkom označenim vremenskim lokalizatorom. Takva vrsta vremenskog značenja označuje se prijedlogom s(a) + I (već je rečeno da može biti označena i besprijedložnim instrumentalom), npr. s vremenom, s početkom zime, s godinama, sa starošću itd.
  15. altertemporalnost: događaj pretpostavlja dva lokalizatora; ne povezuje se s jednim ("predviđenim"), nego s drugim ("rezervnim"). Izražava se prijedlozima mjesto, umjesto, namjesto + G , ali i sa svim drugim padežima i prijedložnim izrazima, jer su altertemporalni, kao i alterlokativni prijedlozi izrazito "polivantni" (usp. prethodno poglavlje odnosno Pranjković 1993: 25), npr. Umjesto dana dočekala ga je noć, Umjesto u subotu došao je u nedjelju, Umjesto prije Božića posjetio ih je prije Uskrsa itd.
  16. "uzročna temporalnost": ta vrsta vremenskoga značenja povezana je s uzrokom. Najbliži je vremenskom značenju koje se izražava prepozicionalno tzv. uzrok povoda (podvrsta uzroka razloga) koji se označuje poprijedloženim instrumentalom povodom + G ili u- lokativom u povodu + G (npr. Otvorena je izložba povodom / u povodu Dana državnosti, Povodom / u povodu božićnih blagdana putovat ćemo na more i sl. Dan državnosti istodobno je i uzrok (povod) održavanju izložbe, ali i vrijeme njezina održavanja.

LITERATURA

Balaban, F. P. Funkcional'naja značimost predloga , Kišinev, 1983.

Maretić, T. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika , Matica hrvatska, Zagreb, 31963.

Pranjković, I. Hrvatska skladnja. Rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika , Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993.

Pranjković, I. Prostorna značenja prijedloga u hrvatskome standardnom jeziku , Suvremena lingvistika, 18/33, Zagreb, 1992, str. 21-26.

________________________

  1. [1] Ali je Dobra večer neusporedivo običnija nego Dobru večer . Nasuprot tome, Laku noć je običnije nego Laka noć . I nominativ je u ovakvoj službi rezultat redukcije, usp. Neka (vam) je / bude dobra večer .
  2. [2] Ali ne *Krenuli su petkom / ožujkom / jutrom / godinom i sl.
  3. [3] Kao što je vidljivo u prethodnom poglavlju, prostornih sam značenja izdvojio ukupno dvadeset. Neka se od njih podudadaraju s vremenskima (npr. ablokativnost i abtemporalnost, interlokativnost i intertemporalnost i sl.), a neka se ne mogu ni metaforički transferirati na vrijeme, npr. sublokativnost (pod stol / stolom) , lateralna lokativnost (s lijeve strane ulaza) ili supralokativnost (nad stolom).
  4. [4] Prijedlog preko rjeđe ima i "transtemporalno" značenje, npr. Radi preko dana (ili običnije prekodan ), u značenju ''svaki drugi dan' ili preko godine ('svake druge godine').
  5. [5] Zato je neovjereno npr. *Bilo je to na pet sati / na petak / na mjesec lipanj ili sl.
  6. [6] Ali ne *u Božiću, *u petku, *u imendanu ili sl.