Uni Graz > Geisteswissenschaftliche Fakultät > Institut für Slawistik
 
Font size:      

Nazif Kusturica, Sarajevo

Prof. Dr. Nazif Kusturica
Odsjek za slovenske jezike i književnosti
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

3. May 1999

ROMAN KOJI KRITIKA NE SMIJE MIMOIĆI
Nenad Veličković: Otac moje kćeri
Bosanska knjiga, 2000.

Nazif Kusturica

Nenad Veličković napisao je dobar roman. Autor je izbjegao avangardnu, modernističku opsjednutost riječju lingvističke provenijencije i formalističke orijentacije na riječ, ali ga se unekoliko dotakla avangardistička fragmentarnost i postmodernistička redukcija razlika između žanra i teksta: ubacivao je u tekst romana, po izrazu raznolike pasaže, grafički izdvojene. Nekad je to kratak siže za reklamu ili plakat, nekada “onaj drugi”, nekad publicističko uopćavanje ili komentar, nekad taj ulomak podliježe naporu dešifrovanja s malo uspjeha. Ali, roman guta sve – što rekao Mihail Bahtin, svakako jedan od najvećih teoretičara romana u XX stoljeću. A ovdje nema šta nema: naći ćeš račun za struju u cijelosti i po stavkama uz obrazloženje svake od njih, precizan predračun radova za rekonstrukciju stana izražen u markama, račun-“prevaru” jer je dio radova “izmakao” prethodnoj opservaciji da bi predračun bio prihvatljiviji. Tu su i materijalni troškovi za održavanje automobila, precizno i doslovno prepisana sa televizije reklama za mršavljenje, tekst sa Interneta, test-kviz, putopisi…

Ali tu je možda jedan od najtežih oblika umjetničke dijaloške refleksije – razgovor sa djevojčicom, preciznije, niz teških dječijih pitanja, savremenih društvenih pitanja, među njima i onih vječnih na koje nema odgovora, virtuozno intelektualno vođenih i majstorski iznutra liriziranih, često komičkim lirizmom. Ali to nije sve… Čudiš se kako je u ovaj omaleni roman, nevelik po broju stranica, stala kompletna društvena poratna pa i ratna kritika. i kako tu kritiku dobrim dijelom umjetnički prevesti u razgovor sa djevojčicom.

U pročelje bar djelimičnog interpretativnog pokušaja piščeve društvene kritike stavljamo aforističnu poredbu kao mogućeg reprezentanta: “Bolje prođe onaj ko za domovinu daje naftu nego ko za nju prolijeva krv” (s.142). Biznis, posebno onaj lopovski, na udaru je oštrih bridova piščeve aforistične misli, koja predstavlja jedno od temeljnih obilježja izraza i stila ovog pisca, njegovu vrijednosnu odrednicu.

Biznis ima svoju umjetnost – reklamu i plakat. Zamisao plakata ili reklame koji pripada dizajneru iliti glavnom junaku, redovno biva preusmjerena od strane naručioca-biznismena u pravcu seks-erotike, ili redukovana do neprepoznatljivosti, u sjeru apsolutne merkantilne funkcije, na štetu potencijalnih mogućnosti umjetničke realizacije. Tako će glavni junak, umjetnik, vremenom morati za sebe da kaže: “Ja mnogo radim, vuk koji izlazi i lovi plijen. U mom svijetu novac je sve: snaga, brzina, spretnost.” (96). Uzrok tome su oni koji šest dana nemaju milosti, sedmog dijele milostinju. Nešto poznato: prošlost je izgubljena budućnost, izgubljena domovina iskazana elegijom o iščezloj Atlantidi, uže: “narodni poslanici, javno i tajno, silom i milom, komadaju lešinu države u kojoj smo nekada zajedno živjeli” (107).

“Šta je nula?” – pita djevojčica oca, ili glavnog junaka, naratora, dizajnera, građanina-vojnika, pisca, muža. – To je ništa. Kad imaš jabuku, pa je pojedeš, pa je nemaš. – Imam ogrizak, kaže djevojčica. – Tako je. Imaš državu pa ti ostane ogrizak” (94).

Ovaj kratki dijalog može donekle poslužiti kao tipološki uzorak Veličkovićevog dijaloga u ovom romanu, kao uzorak njegovog književnog diskursa. Kratkoća i brzina kao sažimanje prostora i vremena do njihovog iščeznuća u aforizmu kao koncentratu vječnosti, predstavljaju glavno obilježje Veličkovićevog umjetničkog hronotopa, prirodu kretanja i estetski učinak dijaloške naracije, koja je prirodni tok rađanja aforizma. Aforizam je intelektualno-umjetnička gnoma, koja se pri kraju narativne stihije i toka kao praosnove, odvaja i osamostaljuje, možda na putu sticanja statusa poslovice, jer još uvijek nije izgubila bljesak novonastale stvari, nije u dugoj upotrebi stekla patinu i mekoću poslovice. Aforističnost Veličkovićevog teksta oznaka je prirode njegovog dara, posljedica njegove stilske sažetosti, potvrda njegovih intelektualnih snaga, obilježje njegove umjetnosti, duhovnosti i oštroumlja. Šta više i nabrajanje kao čest postupak u ovoj prozi dobija svoje prirodno mjesto i u funkciji je sažimanja.

Rat je u pozadini gotovo svih zbivanja u romanu, a ponegdje i neposredno prisutan, nenapisano prapismo, koje će pripovijedač, da bi izrazio njegov učinak i na sebi, iskazati redukovanom bajkom svojeručne prerade: “Bio jednom jedan kralj, koji je mnogo godina proveo u ratu, i vratio se iz njega kao pobjednik. Dočekaju ga dvorjani, i požure da mu skinu oklop. Kaciga teška, jedva je podignu. A ispod nje, unutra nema Kralja. Oklop prazan. Brže bolje vrate kacigu, a kralj onda okrene konja, mamuzne ga i odjaše u novi rat. Baš tako je bilo.

Baš tako sam se i ja vratio iz rata. Ali to niko ne vidi” (101). Na drugom mjestu, prije toga će reći: “Ko ovo živi umjesto mene?” Roman i predstavlja nastojanje da se odgovori na ovo pitanje.

Ovo nesumnjivo umjetnički vrijedno djelo, niz polifono raznorodnih dionica zbilje, izvađenih u manjoj mjeri iz ratne, u većoj iz poratne stvarnosti u kojoj će se još dugo živjeti, iako podvrgnuto neospornoj autorovoj literarnoj kulturi, artističkoj proceduri, stilizaciji i montaži, ozbiljno, u ovom slučaju čak radikalno reducira nekad cijenjenu, formalističku misao o nastanku literature iz literature, gotovo bez ostatka. Ne bi bilo jednostavno pronaći ijedan događaj, ijednu misao ili osjećanje u junaka ovog romana, koje nije začeto u strašnoj ratnoj svakodnevnici ili u vezi s njom. A koliko me sjećanje služi, čini mi se da nikada i niiigdje nisam pročitao nešto ovakvo: “Samo nadmeni, sebični ljudi nisu praznovjerni. Praznovjerje je najraširenija religija. Jedina koja ne dijeli ljude i ne izaziva ratove.

Rat, vrijeme praznovjerja. Kada izdaju prijatelji, kada iznevjere vođe, kad Bog okrene leđa, ostanu samo praznovjerice. Ne pali treću cigaretu u rovu. Ne hodaj raspertlanih čizama. Ne uzimaj ništa sa mrtvaca. Ne vraćaj se istim putem. Ne pokazuj na sebi. Pomjeri se s mjesta.

Biti praznovjeran, znači vjerovati u postojanje svemirske pravde, u zakone jače od fizičkih, u procese složenije od hemijskih. Biti praznovjeran, znači moliti se Bogu stotinu puta na dan”(70).

Malo šta postoji u svijetu shvatanja i ljudske misli što je nemoguće bar djelimično problematizirati, ali nam ovaj mali traktat o praznovjerju, čiji dio tek što smo naveli, ponikao u ratnoj tjeskobi, izgleda svjež i originalan, autorov napor da se pod udarcima ratne zbilje, kada se vrijeme stoljeća sažima u tren misli, prevrednuju naizgled davno riješena pitanja.

Kritika sistema školstva i odgoja u autora je po svoj prilici povezana s traganjem za gubitkom ljudskog i građanskog lika u okolnostima sunovrata u ratni pakao: “Na jesen krećeš u školu (kćerki – NK). Bićeš mali vojnik u velikoj bitki za znanje. Naučićeš mnogo raznih stvari. Naučićeš da dižeš ruku kad te nešto pitaju, da ne govoriš dok te ne pitaju, da stojiš u redu, da ustaješ kad ti se ne ustaje, da ideš na spavanje kad ti se ne spava, da se djeca dijele na razrede i odjeljenja, da se jede kad je pauza a ne kad si gladna. Naučićeš da zbog krivice jednog kažnjavaju cio razred.”(93).

Na udaru kritike je ona prinuda kojom se djeca uče da prihvataju red koji nije u prirodi čovjeka. Postupnost dopire do misli: naučićeš da zbog krivice jednog kažnjavaju cio razred. Izgleda nam da se ova misao sinonimično prepliće u romanu s mišlju koja je izvučena iz dijagnostike s ljekarskog pregleda i propisane terapije antibioticima: “Ne znamo ko je ubica, ali znamo gdje se krije, spalićemo cijelo naselje” (s.129). Tako se logika naukovanja prenosi u liječničku praksu, na liječnički recept, a u romanu se čita kao alegorija na disciplinu koja ima vrijednost građanskog kukavičluka i šutnje dok gore sela, gradovi, biblioteke, tvornice, na ono što je genocid i urbicid. Ali Veličkovićev tekst rađa i ovakvu asocijaciju: učenici ostaju učenici cijelog života, a kad ostanu bez učitelja, postanu obezglavljeni, nemoćni da se suprotstave. Autor nije dalje razvijao ovu tezu, ali njegov kritičar ne može a da se ne prisjeti u ovom povodu jednog od najdarovitijih pisaca ruske književnosti s početka XX vijeka, i najpesimističnijih, Leonida Andrejeva. U svojoj pripovijesti Juda Iskariot on nije prikazao naslovnog junaka kao izdajnika za trideset srebrenjaka, već kao čovjeka koji hoće eksperimentom da provjeri svoju misao – hoće li Isusovi učenici, koji iskazuju bezgraničnu ljubav i odanost prema svome učitelju, i narod koji ga je pozdravljao prilikom ulaska u Jerusalim onim trijumfalnim – hosana, hoće li bar pokušati da spase Isusa, ili će i ovaj slučaj potvrditi njegovo pesimističko iskustvo, njegovu misao. Prilikom Isusovog uhićenja samo je Petar zamahnuo svojim tupim zarđalim mačem, ostali su se razišli vjerujući u pravednost suda, Jedino je Juda pratio Isusa, a kad je Pilat upitao narod, možda taj isti, onaj koji je izvikivao – hosana -, da li pomilovati Isusa ili višestrukog ubicu Van Ravena, ovog puta svjetina je glasala za spas zločinca. Glasa učenika u njoj nije bilo. Iz zadovoljstva što je tačno predvidio šta će se desiti, Juda pada na zemlju i ljubi čizmu Pilatu koji tek što je oprao ruke. Ovoga nema u Veličkovićevom romanu, ni u autorovoj zamisli, ali se nekako logički nastavlja na ono što je pisac, tragajući za uzrocima rata, rekao o mehanizmu potčinjavanja u školskom odgojnom sistemu. Uostalom treba se samo prisjetiti prijeratne, ratne i poslijeratne zbilje.

U sjećanju čitaoca, na planu pedagoškom, neizbrisivo ostaje motiv tobogana. Asocijacije na vrijeme službenog proklamovanja i propagande socijalne pedagogike i psihologije. Bolesni, besprizorni, kao medij društvenog angažmana. Makarenko.Preko te vrijednosti automatizam društveno-političke, ideološke propagande prebacio je veo zaborava. U sprezi s kritikom društva koje nestaje, pisac ovakve vrijednosti vraća u tekst romana. i uopće, ideologija glavnog junaka jeste ideologija vrijednosti neovisno od sistema. Ideja individualizma kao ideja slobodne, nezavisne građanske ličnosti, što nudi ovo vrijeme, i ideja kolektivizma kao ideje života za druge, u slučaju tobogana i drame fobične djevojčice što izrasta na domak tragizma. Drama bolesne djevojčice, što hoće da se popne i spusti niz tobogan, psihološki je minuciozno gradirana, i dramski, razrješava se uz pomoć hrabrog i nesebičnog, upravo odrpanca, ali i druge djece osjećanjem solidarnosti i kolektivne svijesti.

Na nivou klasičnog majstorstva opisane su sve ljubavne scene: doticaj s nepoznatom djevojkom na putu za Sloveniju s kojom glavni junak nije progovorio nijednu riječ, koja vraća sjećanje na u podsvijest zaturenu ekspresiju iz mladosti, ovdje liriziranu prefinjenim senzualnim doticajem, dostojnu najveće pohvale. Sve propuštene prilike s Vandom na tom su umjetničkom nivou. Međutim, završnu, erotski lascivnu scenu ljubavnog odnosa s Vandom, u stvari poentu tog odnosa, pisac će pomjeriti u ekspoziciju romana, svjesno, vjerovatno radi onih čitatelja koji uživaju u konfekcijskoj muzici iz albuma, u tatru režisera koji je nametnuo film, a u čijim se sinkretističkim pokusima po svaku cijenu gubi njegovo dramsko, teatarsko obilježje, vjerovatno radi onih čija se kritička elaboracija i estetski užitak svode na potragu za vlastitim teorijskim znanjem u prostorima umjetničkog teksta… Ruku na srce, ta lascivna scena, u kojoj Vanda na sopstvenoj svadbi, u bijeloj vjenčanoj haljini, sjeda nesuđenom ljubavniku u krilo, mada intenzivira radnju, suviše je ekskluzivna makar se radilo i o veoma emancipovanom Slovencu.

Ali umjetnički možda najjače mjesto u ovom romanu, u kome je u njegovu formalno iskidanu teksturu, sažeto do škrtosti, uhvaćen obiman hronotop, svakako je finale ovog djela – rastanak. Pročitao sam više puta to mjesto, realizirano samo u nekolike stranice i svaki put ti tragika rastanka stegne grlo u grč tuge. Vjerovatno se zauvijek rastaju supruga i majka Eva i njihova bezimena Djevojčica s bezimenim Ocem.Ne umijem da pronađem niz pojmova u koji bih uhvatio i obrazložio vrijednosnu suštinu scene, osebujnost njenog liriziranog tragizma, vremenski savršeno realizirani uspon radnje, bez ijedne suvišne riječi, ali znam da je ovo – umjetnost. Dođe ti da im kažeš, mili moji, zašto? Ali rastanak je neminovan, sudbinski, kao u grčkoj tragediji. On ipak ne znači put u beznađe. Za majku i djevojčicu to je bijeg iz one Bosne koju je genijalno sublimirao u posljednjoj sekvenci svoga filma Danis Tanović, čime se samo jedan dobar scenario vinuo u zvjezdane staze Oskara. Ranjeni Bosanac na mini koju je nemoguće ukloniti, zbog toga su bježali ljudi. To samoosjećanje nismo umjeli iskazati. Ali to je i svijet uopće, viđen očima egzistencijalista. Za Oca je to neprolazni rastanak od Kćeri, ali i put u stvaraalačku slobodu. U Veličkovićevom rastanku je sažeto u vječnost hiljade, desteine hiljada takvih dioba. To nije ekovski literarni enciklopedizam probličen u kjniževno djelo, to je, ono, besmrtnog Meše: kad sjedneš da pišeš, treba sve zaboraviti i biti potpuno iskren. Ostati s onim znanjem koje preostane nakon što si sve zaboravio. Tako je radio Meša. A on je moderan pisac, ali nije modernist, kao ni njegov kritičar Begić. Modernisti su se smještali obično, u potrazi za inovacijama po svaku cijenu, između lingvističkih pretenzija na poetiku i filozofskih orijentacija na jezik. Dobijao se hibrid između nauke i književnosti nerijetko s mrtvom korom koju je teško probiti. Manje više sve književne teorije XX vijeka nastale su u tom procjepu.

Roman Nenada Veličkovića ide u lektiru multinacionalne škole, i po svojim umjetničkim vrlinama, i po humanističko-građanskoj orijentaciji njegovog djela, građanskoj u najljepšem i najboljem smislu.