Uni Graz > Geisteswissenschaftliche Fakultät > Institut für Slawistik
 
Font size:      

Dragomir Kozomara, Banjaluka, Bosnien und Herzegowina

6.-7. November 2007

Dr. Dragomir Kozomara
Philosophische Fakultät der Universität Banjaluka
Bosnien und Herzegowina

  • 6. November (Dienstag) 2007
    18.00-19.00
    UR 1.054
    Leksičko-ortografske nedoumice u srpskom jeziku
    (Lexikalisch-orthographische Zweifelsfälle im Serbischen)
  • 7. November (Mittwoch) 2007
    18.00-19.00
    UR 1.066
    Problem silaznog akcenta u srpskom jeziku u Bosni i Hercegovini
    (Das Problem des fallenden Akzents im Serbischen in Bosnien und Herzegowina)
  • Fotos
Dragomir Kozomara

Leksičko-ortografske nedoumice u srpskom jeziku

Lexikalisch-orthographische Zweifelsfälle im Serbischen

  1. Nakon raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i građanskog rata koji se na njenim prostorima vodio u periodu od 1991. do 1995. godine, burna dešavanja odvijala su se (i odvijaju se) na lingvističkim poljima bivšeg srpskohrvatskog jezika.

    Svjetskoj lingvističkoj javnosti veoma dobro su poznati rezultati cijepanja nekad zajedničkog, srpskohrvatskog jezika na više jezika, što je, kao i u ne tako davnoj prošlosti, uglavnom bilo politički motivisano.

    U ovom radu, zbog ograničenog vremena i prostora, nećemo se osvrtati na pomenute činjenice, jer je o njima bilo mnogo govora u više desetina, pa i stotina radova.

    Ovdje ćemo se ograničiti na najavljenu temu i dati neke osnovne podatke o leksičko-jezičkim nedoumicama u srpskom jeziku.

    Dalje, ograničićemo se, kad je srpski jezik u pitanju, na područje Republike Srpske kao entiteta Bosne i Hercegovine, jer je to areal u kom su mahom u upotrebi pravopisi, pravopisni priručnici, te ostala ortografska literatura onih autora kojima nije u potpunosti poznato stanje na dijalekatskom terenu Republike Srpske, a to je (ili bi trebalo da bude) jedan od osnovnih kriterijuma u normiranju nekog jezika.

    (Ako se iz pravopisne literature koja se upotrebljava na području srpskog jezika u Bosni i Hercegovini izuzme pravopis Milorada Dešića, koji ima školski karakter, te nekoliko priručnika Milorada Telebaka (odličnog normativiste, ali on se, nažalost, nije bavio i dijalektologijom srpskog jezika), može se zapaziti da su pravopisne normative na ovom prostoru odredili oni stručnjaci koji nisu "odavde" i nisu dovoljno upućeni u stanje u ovdašnjem živom jeziku.)

    Zbog toga će autor ovog rada, kao rezultat skromnog iskustva u radu s pisanim medijima i u prikupljanju različite dijalekatske građe, ukratko ukazati na neke pojedinosti koje nerijetko dovode do kolebanja u pisanoj praksi.

  2. Autori pravopisā srpskog jezika koji su pisani u devedesetim godinama prošlog vijeka i na početku novog milenijuma, uglavnom su održavali kontinuitet sa zajedničkim Pravopisom srpskohrvatskoga književnog jezika iz 1960. godine.

    Sa stanovišta većine govornika srpskog jezika to je bilo sasvim normalno i logično jer je stanje u navedenom zajedničkom pravopisu uglavnom odgovaralo duhu srpske kulture uopšte, koja se nikad i nije puristički odnosila prema riječima stranog porijekla, za razliku od stanja u hrvatskoj lingvistici, gdje je jezičko čistunstvo primarna odlika.

    Ipak, i srpski ortografi ponegdje su davali preporuke radi razlučivanja "srpskog" od "hrvatskog" ili, eventualno, "bošnjačkog" idioma.

    Srpski jezik u Bosni i Hercegovini na taj način našao se na vjetrometini zbivanja, suočen sa normiranjem jezika koje, kako je već rečeno, ne odgovara u potpunosti jezičkom osjećaju ovdašneg stanovništva.

  3. Pravopisne varijante u srpskom jeziku na području Republike Srpske i Bosne i Hercegovine koje kod govornika srpskog jezika prave nedoumice uglavnom su sinonimi, i to oni koji bi mogli biti "hrvatski", pa makar to i ne bili.

    U govornim i pisanim medijima, pa i u naučnoj i stručnoj literaturi, veoma često prisutna su kolebanja u izboru "srpskih" riječi.

    Kad su u pitanju internacionalizmi, tu već nema problema – u srpskom jeziku vrata su im širom otvorena i ne predstavljaju poteškoće.

    Osim "kroatizama", kako se to smatra u literaturi, koji su u srpskom jeziku potpuno izgubili hrvatsko obilježje (npr.
    učinak, uređaj, tečaj, dopust, vozilo, zdravstvo, potraga, glasina, latica, redoslijed, strahovlada, najaviti, napadan, temeljit, poguban, najaviti, izvijestiti, navodno, opovrgnuti i sl.),
    javljaju se i oni, kako kaže Ivan Klajn, koji još zadržavaju neodređeni hrvatski prizvuk i po pravilu imaju i domaći sinonim:
    mučnina/gađenje, upala/zapaljenje, prehlada/nazeb, rasvjeta/osvjetljenje, posuda/sud, zagovornik/pobornik, stupanj/stepen, žmigavac/migavac, dojam/utisak, postotak/procenat, znatiželja/radoznalost, neboder/oblakoder, smeće/đubre, konobar/kelner, očit/očigledan, napokon/najzad, nakon/poslije itd.
    Redovno će se susresti i naporedni oblici:
    kompjuter/računar, nedjelja/sedmica, sat/čas, zarez/zapeta, Tihi okean/Pacifik, sigurnost/bezbjednost, samoglasnik/vokal, vanjski/spoljni, buldožer/bager, akumulacija/gomilanje, đak/učenik, drvored/aleja, radoznalost/znatiželja,istovremeno/istodobno, vijek/stoljeće, zemlja/država, gas/plin, spužva/sunđer, doktor/ljekar, osoba/lice itd. itd.
  4. Ovakvih i sličnih sinonimskih tipova moguće je navoditi unedogled.

    Međutim, to nećemo činiti na ovom mjestu budući da prethodno navedeno dovoljno najavljuje aktuelno stanje, koje u dobroj mjeri ukazuje na to da se korisnicima srpskog pravopisa javljaju dvije vrste leksičkih nedoumica:

    1. Da li je upotrijebljena riječ "srpska"?
    2. Da li se u ovakvim situacijama orijentisati na pravopis (ako već nešto propisuje ili preporučuje) ili se u izboru leksema oslanjati na lični jezički osjećaj?

    Smatramo da u sljedećim izdanjima pravopisa i ostalih ortografskih priručnika srpskog jezika treba voditi računa o svim govornim prostorima srpskog jezika koji predstavljaju osnovicu književnog jezika, te na osnovu sagledavanja ukupnog jezičkog stanja donositi propise i preporuke.

    Tako ćemo, sigurno je, dobiti veću "komociju" prilikom izbora pojedinih leksema u srpskom jeziku, a i govornicima koji su teritorijalno bliski hrvatskim i bošnjačkim govorima ili onima koji su živjeli na hrvatskim i bošnjačkim govornim teritorijama skinuti oznaku markiranosti.

Problem silaznog akcenta u srpskom jeziku u Bosni i Hercegovini

Das Problem des fallenden Akzents im Serbischen in Bosnien und Herzegowina

U savremenom srpskom jeziku osnovna pravila za distribuciju akcenata glase:

Jednosložne riječi imaju samo silazne akcente:
râd, zûb, pȑst, lȕk, lûk…
Silazni akcenti mogu stajati samo na prvom slogu višesložnih riječi:
pȁziti, glȅdati, mâjka, mîsao itd.
Uzlazni akcenti mogu se javiti na svakom slogu višesložnih riječi, sem na ultimi:
nòsiti, ráditi, kazívati, donèsen i sl.
Posljednji slog nikada nije akcentovan.
Postakcenatske dužine, kao što sama riječ kaže, mogu se javiti isključivo iza akcentovanih slogova:
mlȁdōst, žènē, râdīm, drȕgī itd.

Ovakvo stanje rezultat je istorijskog razvitka srpskog jezika, a formiralo se u periodu poslije 14. vijeka, kada je završen niz jezičkih promjena u srpskom jeziku (promjena l > o, gubljenje poluglasnika u slabom položaju, vokalizacija poluglasnika u jakom položaju i sl.).

Osnovni problem srpske ortoepske norme jeste sve češće javljanje silaznih akcenata mimo prvog sloga višesložnih riječi, pa i na posljednjem slogu.

Osim složenica tipa:
samopȍsluga, poljoprȉvreda, primoprȅdaja, kupoprȍdaja,
redovna su kršenja norme, bez obzira na to koji govornik je u pitanju, i u sljedećim slučajevima:
 
U Gmn.:
zadâtakā, Makedônācā, omladînāca
umjesto
zàdātākā, Makèdōnācā, omlàdīnācā;
U višesložnim imenicama stranog porijekla na
-or, -ent, -ij(um),
te u galicizmima:
televîzor, radijâtor, programâtor, izolâtor
umjesto
telèvīzor, radìjātor, progràmātor, izòlātor; komplimȅnt, apsolvȅnt, asistȅnt, dirigȅnt
umjesto
komplìment, apsòlvent, asìstent, dirìgent; germânijum, magnêzijum, alumînijum
umjesto
gèrmānijum, màgnēzijum, alùmīnijum; renomê, ekspozê, defilê, sižê
umjesto pravilnih
renòmē, ekspòzē, defìle, sìžē itd.

Ovakvih i sličnih primjera svakim danom sve je više u srpskom jeziku, prvenstveno zbog prodiranja tuđica, te je i akcenatska norma dovedena u nezavidnu poziciju.

Ovo otvoreno pitanje, kako se naziva u srpskom jeziku, veoma je aktuelno i norma mora zauzeti stav: Da li nastaviti jezički kontinuitet i i dalje smatrati ove oblike nestandardnim ili ih prihvatiti kao standardne?

Bez obzira na ishod rješenja (ako ga je uopšte moguće naći), jedno je sigurno: u razgovornom jeziku sve će više biti silaznih akcenata mimo prvog sloga višesložnih riječi.

Iz jezika srpskog. Pokretni vokali u srpskom jeziku

Preporuke za pisanje
piše: Dragomir Kozomara

Vokali koji se javljaju na kraju riječi a ne utiču na promjenu značenja zovu se pokretni vokali. Ti vokali (obično a i e, a ponekad i u) javljaju se u nekim prilozima (kad - kada; sad - sada; tad - tada), prijedlozima (protiv - protivu), te u zavisnim padežima kod pridjeva, zamjenica i brojeva (žutog - žutoga; žutom - žutome - žutomu; mog - moga; njim - njime; kom - kome - komu; drugog - drugoga; jednim - jednima).

Oblici i sa pokretnim vokalima i bez njih, javljaju se i u dijalektima srpskog jezika i u standardnom jeziku. Sa stanovišta standardnojezičke pravilnosti oni su potpuno ravnopravni - dozvoljena je upotreba i jednih i drugih. Preimućstvo se ne može davati jednima ili drugima, ali preporuke postoje i one su uslovljene okruženjem u kojem se pokretni vokal javlja. Evo tih preporuka:

  1. Ako iza neke riječi koja može imati pokretni vokal dolazi riječ koja počinje vokalom, bolje je da se izostavi pokretni vokal: Vidjela se s Aleksandrom (ne sa Aleksandrom, jer se javlja hijat - zijev).
  2. Ukoliko riječ iza prijedloga s(a) počinje suglasnikom s ili z, preporučuje se pisanje pokretnog vokala jer bi se u suprotnom stvorila suglasnička skupina teška za izgovor: Sreo se sa sestrom; Sreo se sa zetom (ne s sestrom i s zetom).
  3. Ako se riječ koja može imati pokretni vokal završava suglasnikom g, a sljedeća riječ počinje suglasnikom g ili k, pokretni vokal treba pisati da se ne bi jedan do drugog našli srodni suglasnici: Sjetio se svoga grada; Prošao je pored toga kioska (ne svog grada i tog kioska).
  4. Kada se pojavljuje više oblika u istom padežu, da bi se razbila monotonija, preporučuje se naizmjenična upotreba oblika sa pokretnim vokalima. Npr. u naslovu pravopisa iz 1960. godine stoji Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika (ne srpskohrvatskog književnog ili srpskohrvatskoga književnoga).
  5. U dativu, instrumentalu i lokativu množine pridjevsko-zamjeničkih riječi pokretne vokale treba pisati jer su ovi oblici bez pokretnog vokala podudarni sa instrumentalom jednine muškog roda, pa ponekad može doći do nejasnoće. Npr. Prednost se daje ovima drugima. (Ako bi se oblici ovima i drugima napisali bez pokretnih vokala, mogli bi da se tumače i kao instrumental jednine.)

Ipak, ovo su samo preporuke i nije ništa strogo propisano.