Gralis/Educarium/SS 2007/Phonetik und Phonologie des B/K/S SE

Branko Tošović

 

Akustička analiza glasova

Prosječna je brzina titranja glasnica u govoru za odrasle muškarce 120 Hz, za odrasle žene 220 Hz, a za djecu 300 Hz, i što su djeca manja, brzina je sve veća. Te su veličine u suodnosu s veličinom glasnica, koje su u odraslih muškaraca duljine 17 do 24 mm, u odraslih žena 13 do 17 mm, a u djece sve kraće što su mlađa. U pubertetu se muškarcima glasnice produlje oko 10 mm i glas im se snizi oko jednu oktavu, a ženama se produlje za 3 do 4 mm i glas im se snizi oko trećinu oktave. (Škarić 1991: 108)
Svaki čovjek mijenja visinu glasa unutar svog raspona (dijapazona) glasa. Razlikuje se fiziološki od pjevačkog raspona. Fiziološki raspon ide od najsporije mogućih titraja glasnica do najbrže mogućih i iznosi 2 do 4,5 oktave. Pjevački raspon obuhvaća područje sigurno nadziranog tona i uži je. Obično iznosi 2 do 2,5 oktave ili 3 u boljih pjevača. Kao čudesni izuzeci spominju se rasponi od 4, pa i 5 oktava. Donja frekvencija basova pjevanja je 80 Hz, izuzetno i 50 Hz, a gornja sopranova 1000 Hz i iznimnije 2000 Hz, pa se može reći da je ljudski kolektivni pjevački raspon od 50 do 2000 Hz. (Škarić 1991: 109)
Predodžbu o razini zvučne jakosti izraženoj u decibelima možemo dobiti na temelju izmjerenih poznatih zvukova. Tako, šaptanje ima IL 35 dB, običan razgovor 65 dB, glasan govor 75 dB; poneki glumci mogu postići u vrlo glasnom govoru, u vikanju, i do 100 dB, a operni pjevači mogu u pjevanju postići razinu zvučne jakosti i do 110 dB - sve mjereno 1 m od usta. (Škarić 1991: 153)
Pojačani dijelovi spektra, koji su rezultat rezonantnih frekvencija govornog prolaza, zovu se formanti. Najniži rezonantni vrh u spektru govornog zvuka zove se prvi formant (Fl), drugi po visini je drugi formant (F2), pa redom treći (F3) itd.



(Škarić 1991: 179)
To se može vidjeti i na primjeru rasporeda formanata u samoglasnika [i] i [e] u izgovoru većeg broja (engleskih) muškaraca, žena i djece, [i]                                     [e]


m

ž

d

m

ž

d

 

Fl

270

310

370

530

610

690

F2

2290

2790

3200

1840

2330

2610

Podaci iskazuju znatne razlike prosječnih vrijednosti formanata u muška­raca, žena i djece, ali pokazuju isto tako da postoje neki stalni odnosi između Fl i F2 u području samoglasnika [i] i posebni, drugačiji u području samoglasnika [e]. (Vrijedi još jednom istaknuti da više vrijednosti formanata u žena i još više u djece u usporedbi s onima u muškaraca nisu zbog višega glasa, nego zbog manjeg obujma govornih šupljina.) (Škarić 1991: 181)

Spektralni oblici samoglasnika
385 Samoglasnička (vokalska) se boja ostvaruje u zvuku koji svojim većim dijelom pripada glasu. Samoglasničku boju određuju samo frekvencije prvog, drugog i donekle trećeg formanta, dok glasovu (vokalnu) boju određuje fo, razmjerne jakosti formanata i međuformantskih udubljenja te u cijelosti dio spektra iznad tzv. frekvencije prekida, koja je negdje između 2300 i 2500 Hz (v. si. 85).

(Škarić 1991: 183)
Pri izgovoru samoglasnika [i] tijelo se jezika stezanjem donjeg dijela genio-glosusa prebacuje u prednji dio usne šupljine i podiže prema tvrdom nepcu (v. 'si.'86. A), čime nastaje šupljina nejednaka presjeka s izrazitim sužavanjem u prednjoj trećini njezine dužine (v. si. 86. B). U takvoj će šupljini prva rezo­nantna frekvencija, za razliku od one koja bi se pojavila u cijevi ravnomjerne širine, biti niža jer je širina pri izlasku, gdje joj je trbuh, razmjerno malena, a druga i treća rezonantna frekvencija bit će izrazito povišene jer se na mjestu njihovih čvorova nalazi izrazito suženje (v. shematski prikaz na si. 86. C). Zbog toga će samoglasnik [i] imati u prosjeku Fl na 360 Hz, F2 na 2200 Hz i F3 na 2850 Hz (v. spektar i sonogram na si. 86. D). (Škarić 1991: 184)
Samoglasnik se [a] izgovara tako što se donja čeljust znatno spusti, a m. hioglosus povuče tijelo jezika nadolje i njegovim korijenom bliže ždrijelnom zidu (v. si. 87. A), tako da nastane prostor vrlo širok u prednjoj polovici, a uzak u stražnjoj, ždrijelnoj (v. si. 87. B). Takav prostor povisuje prvu rezonantnu frekvenciju jer je sužen kod njezinog čvora blizu grkljana, a to suženje zahvaća i trbuh druge rezonantne frekvencije, koju onda nešto snizuje (v. shematski prikaz na sl. 87. C), pa će formanti biti ponešto odmaknuti od ekvidistantnog rasporeda i imat će prosječno vrijednosti Fl 700 Hz, F2 1400 Hz i F3 2250 Hz (v. spektar i sonogram na sl. 87. D). (Škarić 1991: 185)
Frekvencijske su prosječne vrijednosti za pet naših standardnih samoglasnika ovakve:

 

 i

e

a

o

u

Fl

360

500

700

450

380

F2

2200

1800

1400

1150

750

F3

2850

2500

2250

2300

2450

(Škarić 1991: 186)
Prosječna trajanja suglasnika, koja se ovdje iznose, dobivena su nepo­srednim mjerenjem na korpusu standardnoga govora u javnim glasilima. Njihove apsolutne vrijednosti vjerojatno nisu daleko od stvarnih unutarnjih traja­nja budući daje riječ o suglasnicima te još k tome u razmjerno neekspresivnom govoru, ali kako su dobivene mjerenjem suglasnika samo u međusamoglasnič-kom položaju s jednim suglasnikom u tom položaju, bolje je i u tim podacima sagledavati međuodnose nego apsolutne veličine. Te su vrijednosti u ms:


p

85

c

113

t

76

č

90

k

81

ć

98

b

65

3

61

d

54

m

56

g

56

n

45

s

91

ń

60

š

99

1

35

z

68

ļ

59

ž

74

v

40

h

68

r

42

f

86

j

53

(Škarić 1991: 215)
Iako se najveći dio govorne zvučne snage nalazi na području ispod 1000Hz (93%; v. pod 370), tu je raspoznatljivost beznačenjskih slogova svega 27%, na području iznad 1000Hz raspoznatljivost je 90%, što proizlazi iz veće istančanosti sluha na višim frekvencijama. Govor se raspoznaje podjednako ispod i iznad 1900Hz (ispod i iznad te frekvencije sa po 67%; v. sl. 154). (Škarić 1991: 249)
Ako se područje, u kojemu se uglavnom govor i raspoznaje, a to je od 200 Hz do 7000 Hz, raspodijeli u deset potpodručja izjednačenih po postotku raspoznatljivosti riječi, dobiva se ljestvica: 200 Hz - 500 Hz - 800 Hz - 1130 Hz - 1500 Hz - 1900 Hz - 2350 Hz - 2900 Hz - 3700 Hz - 4900 Hz - 7000 Hz. (Škarić 1991: 250)
Iznad 1000Hz raspoznaje se 88% beznačenjskih slogova, stoje dovoljno za potpuno razumijevanje povezanoga govora; isto se toliko raspoznaje i na području ispod 3000 Hz (v. si. 154). Iz toga ne bi trebalo zaključiti da su vrlo niska i vrlo visoka frekvencijska područja nepotrebna za govor. Bez tih se područja, doduše, govor u potpunosti razabire, ali mu znatno nedostaju glasove obavijesti. Ugrubo se može reći daje središnje frekvencijsko područje važnije za primanje teksta, a da su rubna područja važnija za primanje glasa (v. sl. 156). (Škarić 1991: 250)
Karakteristični su frekvencijski pojasi za fonemske glasnike hrvat­skoga standardnog izgovora:


a

800 do 1600 Hz

1

650 do 1600 Hz

e

800 do 2600 Hz

ļ

1600 do 3200 Hz

o

400 do 650 Hz

m

1000 do 2000 Hz

i

3200 do 4100 Hz

n

1600 do 3200 Hz

u

200 do 400 Hz

ń

2500 do 3200 Hz

j

2000 do 4100 Hz

v

300 do 650 Hz

r

800 do 1600 Hz

z

6400 do 8200 Hz

ž

1300 do 2500 Hz

č

1600 do 3200 Hz

f

1300 do 2500 Hz

ć

3200 do 6400 Hz

s

6400 do 8200 Hz

b

200 do 400 Hz

š

1600 do 3200 Hz

d

500 do 1600 Hz

h

800 do 1000 Hz

g

400 do   800 Hz

ǯ

1300 do 2500 Hz

p

300 do   800 Hz

ʒ́

2500 do 5100 Hz

t

1600 do 3200 Hz

c

5200 do 10 200 Hz

k

800 do 1600 Hz

 (Škarić 1991: 266-267)
Međutim, svi se fonemi mogu prepoznati u nekom postotku na bilo kojem frekvencijskom području, a ne samo na karakterističnome. Za neke su foneme migovi čak i bolji na nekarakterističnim frekvencijama. Bolje se nego na karakterističnim frekvencijama prepoznaje /u/ u pojasu od 300 do 600 Hz, /o/ u pojasu od 650 do 800 Hz, /e/ od 2500 do 5000 Hz, /i/ od 1600 do 3200 Hz, Ivi od 650 do 1300 Hz, /ž/ od 2500 Hz do 5100 Hz, /f/od 6400 do 12800 Hz (!), /š/ od 3200 do 6400 Hz, /b/od 3200 do 6400 Hz (!), /d/ od 200 do 400 Hz (!), /n/ od 800 do 1600 Hz i /ń/od 1300 do 2600 Hz.
Jednako su dobri migovi kao i u karakterističnom pojasu ili neznatno slabiji za /a/ u pojasu od 1300 do 2600 Hz, za /z/ u pojasu od 300 do 650 Hz (!), /s/od 300 do 650 Hz (!), /c/od 400 do 800 Hz (!), /j/od 400 do 800 Hz (!), /č/ od 3200 do 6400 Hz, /p/ od 1600 do 3200 Hz (!), /k/ od 3200 do 6400 Hz, /t/od 200 do 400 Hz (!) i /r/gotovo na svim pojasima. (Škarić 1991: 266-267)
Povezan se govor u cijelosti raspoznaje ako mu je ukinut sav spektralni pojas ispod 1000 Hz ili sav pojas iznad 3000 Hz (v. pod 574 i 576), što znači da se u prvom slučaju stopostotno prepoznaju i tamni fonemi, kao što su /u/, /o/ /v/, /h/, /h/, /g/ i /p/, kojima su karakteristične frekvencije potpuno ukinute, ili u drugom slučaju svi piskavi fonemi (/i/, /z/, /s/, /c/) bez svojih karakterističnih frekvencija. Takvo iskustvo imamo i s nesavršenim umjetnim prijenosnicima zvuka kao što je telefon, a imaju ga i nagluhi kojima su oštećene visoke frekvencije. (Škarić 1991: 268)
Punoća u najvećoj mjeri zavisi od jakosti zvuka u spektralnom području od 400 do 800 Hz. To je područje u kojem se nalazi prvi formant otvorenijih samoglasnika, pa se i postiže povećavanjem otvora usta uz pojačanu fonaciju. Kako punoća smanjuje razmjernu količinu vokalskog zvuka u spektru, raspoznatljivost samoglasnika s povećanjem punoće opada. (Škarić 1991: 292)
Po spektralnom je sastavu govorni zvuk harmoničan i šuman. Odnos jedne i druge vrste zvuka dijelom je određen fonemskim, jezičnim slojem jer harmoničan zvuk sadrže pretežno samoglasnici, a šuman suglasnici, pogotovu pravi, a ponajviše stridentni bezvučni suglasnici. Nekada se jezična sonornost pokušavala izraziti odnosom samoglasnika prema ukupnom broju fonema u tekstovima određenog jezika, pa su se jezici s više samoglasnika, a takav je primjerice talijanski s 48% samoglasnika i naš jezik sa oko 45%, smatrali „melodioznim“, pa zato i ljepšim, za razliku od »tvrdih«, kakav je primjerice njemački sa svega 38% samoglasnika, koji se zbog toga smatrao manje ugodnim. Naravno, taj račun nije sasvim ispravan, niti kriterij sonornosti ima opću vrijed­nost za estetsko vrednovanje. Naime, odnos trajanja harmoničkog i šumnog odsječka ne zavisi samo od broja samoglasnika naspram suglasnicima, već i o broju dugih samoglasnika naspram kratkima, kao i o broju suglasničkih skupina u kojima su suglasnici za 20-ak postotaka kraći nego pojedinačni. O nepouzdanosti kriterija sonornosti za estetsko vrednovanje govori činjenica da u manje kultiviranom govoru na bilo kojem jeziku prevladavaju samoglasnici. (Škarić 1991: 295)
Količina stanka u govoru zavisi od uloga koje preuzimaju. U spikerskom čitanju vijesti, gdje su stanke gotovo isključivo u ulozi jezične rečenične prozodije, na stanke otpada oko 15% od ukupnog trajanja govora. U izražajnom čitanju umjetničke proze, kad dakle stanke postaju i izražajno sredstvo, na stanke otpada oko 30% trajanja govora, a u spontanom govoru, gdje su stanke i sredstvo krika, stanke uzimaju 40 do 50% govornog vremena. (Škarić 1991: 295)
Govorna brzina (govorni tempo) izražava se brojem govornih članaka (glasnika, slogova, riječi, rečenica) u jedinici vremena (minuti, sekundi). Naj­češće i najtočnije govorna se brzina izražava brojem izgovorenih slogova u sekundi. Pri tome se razlikuje brzina govora (TG, tempo govora), koja uklju­čuje i stanke, od brzine izgovora (TA, tempa artikulacije), koja je brzina „čistog“ govora bez stanka. Normalna je govorna brzina razgovora TG 4 do 7 slogova u sekundi. (Prosječni je izmjeren TG zagrebačkih TV dnevnika 6,3 sloga u sekundi, što je blizu gornje granice normalne brzine zbog malog udjela stanka.) (Škarić 1991: 297-298)
Intonacijska jezgra
S obzirom na intonacijske značajke i sama se intonacijska jedinica može podijeliti. Ima raznih podjela, ali svaka uključuje tri temeljna dijela: intonacijsku jezgru (nukleus, šiljak), intonacijski početak (glavu, prednjak) i intonacijski završetak (rep, stražnjak). Jezgra je intonacijski najviši i najrazlikovniji dio intonativne jedinice. Nju u europskim jezicima čini naglašeni slog istaknute riječi u intonacijskoj jedinici, a u našem jeziku još i slog iza naglašenoga jer je on uz naglasak vezan razlikovanjem uzlaznih od silaznih naglasaka. U nas je, kao i većine drugih jezika, normalno istaknuta posljednja riječ u into­nacijskoj jedinici (oksitonski ritam; v. pod 753), ali zbog veće izražajnosti (ili zbog slabe govorne organizacije) može biti slabije ili jače istaknuta riječ i na svakom drugom mjestu u intonacijskoj jedinici. Opis, međutim, slobodnih izražajnih ili slučajnih isticanja ne pripada jezičnom prozodijskom opisu jer je to područje glasa.
U hrvatskom se standardu može jasno razabrati šest intonacijskih jezgara; silazna (\), uzlazna (/), silazno-uzlazna (v), silazno-uzlazno-silazna ili obrnuta, inverzna (^v), uzlazna i silazna ili složena (/+\) te ravna (—). Distribucija tih likova, kao i drugih intonacijskih oblika, nije vezana uz gramatičke sintaktičke vrste. (Škarić 1991: 309)
U našem je standardnom jeziku mjesto naglaska slobodno, ah ta sloboda nije podjednako iskorištena na svim slogovima. Naglasak najčešće pada na prvi slog riječi (u oko 66% riječi u tekstu), zatim na drugi (u oko 25% riječi), pa na treći (6,7%), četvrti (1,6%) itd. (Škarić 1991: 316)
Prosječna govorna riječ (na korpusu govora javnih glasila) ima u nas 3,12 slogova, a jezična 2,25. Jezične su riječi u našim tekstovima najčešće jednosložne (34,42%), pa dvosložne (27,5%); slijede trosložne (21,6%), četverosložne (12,5%), peterosložne (3%), šesterosložne (0,85%) pa sve ostale veće od toga (0,13%).
Govorne su riječi pak najčešće trosložne (31,5%), pa dvosložne (28,7%) i četverosložne (22,4%); slijede peterosložne (8,6%), jednosložne (4,9%), šesterosložne (2,9%) i više od šesterosložnih (1%).
Kako je trosložna govorna riječ najčešća, a naglašeni je slog ih arza najčešće prvi slog (v. pod 807), u našem je govoru najčešća ritmička stopa daktil i ne mnogo manje učestao trohej. Po strogim pravilima o preskakivanju naglasaka jamb bi trebao biti isključen, ah se i on pojavljuje, istina rijetko (1,4%), jer ta pravila u jezičnoj stvarnosti nisu kruta (v. pod 812 i 829, a za stope pod 753).
Trajanje govorne riječi teži trajanju psihološke jedinice i iznosi 0,6 do 0,8 s (v. pod 596). Kao ritmička jedinica usklađuje se s otkucajem srca, ritmičkim pokretom glave, ruku i nogu (odakle i naziv stopa). (Škarić 1991: 318-319)
Naglašeni se slog ističe nad drugima u riječi i duljim trajanjem. Naglašeni su dugi slogovi prosječno za 50% dulji nego dugi nenaglašeni, a kratki naglašeni za 30% dulji nego kratki nenaglašeni. (U nekim jezicima te razlike mogu biti i veće; u španjolskom su, primjerice, naglašeni slogovi 84% dulji nego nenaglašeni, a u engleskom 60%.)
Unutarnja se prozodijska duljina (kvantiteta) slogova ostvaruje tako što prozodijski dugi slogovi imaju dulje trajanje samoglasnika nego prozodijski kratki u istim uvjetima. Dugosilazni je naglašeni slog za 30% dulji nego kratkosilazni, a dugouzlazni za prosječno 22% dulji nego kratkouzlazni. Dugi je nenaglašeni slog prosječno za 10% dulji nego kratki nenaglašeni. (Dugosilazni su naglašeni slogovi ponešto dulji nego dugouzlazni, a kratkouzlazni su ponešto dulji nego kratkosilazni, pa je zato razlika među silaznima veća nego među uzlaznima.) (Škarić 1991: 322)
Iako je u našem standardu mjesto naglaska u riječi gotovo slobodno, najčeće je ipak naglašen prvi slog zbog pomicanja naglasaka naprijed (v. pod 814). Ishod je tog oslabljenog pomicanja naglasaka i to da su u nas češći niskonaglašeni slogovi nego visokonaglašeni, i to kratki češći nego dugi jer su prefiksi, od kojih se tvore mnoge riječi a na koje je prešao naglasak, kratkih slogova. U rječnicima se tako nalazi 48,6% riječi s kratkouzlaznim naglaskom, 25,5% s dugouzlaznim, 21,4% s kratkosilaznim i samo 4,5% s dugosilaznim. U tekstovima je zastupljenost naglasaka ponešto drukčija jer se češće rabe kratke riječi, a u njih su silazni naglasci češći, i jer se u tekstu riječi javljaju i u netemeljnom obliku te povezane s kritikama, što sve mijenja zastupljenost naglasaka. U tekstovima su kratkouzlazni naglasci zastupljeni s 38%, kratkosi-lazni s 35%, dugosilazni sa 16%, a dugouzlazni s 11%. Nenaglašenih dugih slogova u tekstovima ima 12% od ukupnog broja zanaglasnih slogova. (Škarić 1991: 325)
Na početku se slogova u nas nalazi 87,5% svih suglasnika, a na završetku sloga 12,5%; samo je 15% slogova zatvorenih. (U japanskom su svi suglas­nici na početku sloga, u talijanskom 81,5% suglasnika stoji na početku sloga, a u engleskom odnos je suglasnika na početku i na kraju sloga približno jednak uz 67% zatvorenih slogova.)
Zastupljenost je suglasnika na početku i na kraju sloga u hrvatskom, engleskom i talijanskom:

 

hrvatski

engleski

talijanski

V

9,6%

9,7%

7%

vc

1,7%

20,3%

6%

cv

60,0%

21,8%

70%

CVC

9,3%

33,5%

17%

vcc

0,0%

2,8%

 

ccv

15,3%

0,8%

 

cvcc

0,1%

7,8%

 

ccvc

3,0%

2,8%

 

ccvcc

0,6%

 

 

cccv

0,7%

 

 

cccvc

0,3%

 

 

cccvcc

0,0%

 

 

(Napomena: i slogovi VCC i CCCVCC postoje u vrlo rijetkim primjerima, npr. /aps/, /strast/.) (Škarić 1991: 329)
... slog u jednosložnoj izdvojeno izgovorenoj riječi prosječno traje oko 0,5 s, u tako izgovorenoj dvosložnoj riječi 0,3 s, a u trosložnoj 0,23 s. Potvrđuje to i podatak da se suglasnici kad su dva u skupini u međusamoglasničkom položaju krate prosječno svaki za oko 20% u usporedbi s jednim u tom položaju (a slično se događa i u drugim položajima). Ako je skupina sastavljena od tri i više suglasnika, svaki se krati još i više. (Škarić 1991: 346)

________________________________________________________________________

Prosječan odrasao muškarac ima vokalni trakt, razmak od glotisa do izlaza iz usta, dug oko 17 centimetara, pa je valna duljina zvuka najniže frekvencije koja prirodno rezonira u takvoj cijevi 4 xl7, odnosno 0,68 m. S obzirom na to da je brzina zvuka u zraku približno 340 metara u sekundi, onda je prema formuli:
f=cA
gdje je f frekvencija, c brzina zvuka i X valna duljina, najniža, prva frekvencija normalne rezonancije iznosi oko 500 Hz (340/0.68). Osim ovom frekvencijom vokalni trakt rezonirat će još 3 puta većom, 5 puta većom itd., dakle još na 1500 Hz, 2500 Hz itd. Ove rezonancijske frekvencije, koje se kod opisa govornog zvuka nazivaju formantima, nastaju u slučaju kad je vokalni trakt slobodno otvoren, odnosno u neutralnoj poziciji. Spektar opuštenog vokaskog trakta odraslog muškarca prikazanje na Sl. 1.2.2.

Strelice pokazuju pojedine harmonike. Četvrti harmonik najbliže je rezonancijskoj frekvenciji od 500 Hz pa je zato najjači. Trinaesti je najbliži frekvenciji od 1500 Hz, a dvadesetdrugi frekvenciji od 2500 Hz, pa su zato poječani.
Bakran 1996: 17

[SCM]actwin,-590,-278,698,754;Bakrac Zvucna slika 1996 - ABBYY FineReader 8.0 Professional Edition - [5 - Text]  FineReader.exe  20/05/2007 , 23:50:39
Bakran 1996: 19


Bakran 1996: 20

Prosječne frekvencije formanata hrvatskog standardnog govora

Dosadašnji primjeri, spektrogrami, uvijek su predstavljali jedan konkretan izgovor. Bakran i Stamenković 1990. proveli su mjerenje na većem broju ispitanika; 17 odraslih muškaraca (u dobi od 20 - 80 godina), 7 žena (u dobi od 20 - 54 godine) i 21 dijete (u dobi od 7 - 11 godina) koji su svi bili izvorni govornici hrvatskog standardnog govora. Govornici u dobi 12 do 19 godina isključeni su iz uzorka zbog pubertetskih promjena (naime, neki od njih pripadali bi po glasu u odrasle, a neki u djecu). Nije kontrolirano dijalektalno porijeklo govornika, ali je analiziran samo onaj izgovor koji su autori procijenili standardnim. Ispitanici su čitali nizove jednosložnih riječi, po dvije za svaki vokal: "pir", "bit", "pet", "red", "pas", "Pag", "Bog", "hod", "but", "puk". Uz to su snimljene i riječi: "prvi" i "vrlo", da bi se mogle analizirati frekvencije formanata neutralnog nefonemskog vokala "šva". Zbog preglednosti donosimo posebno tablice za svaku kategoriju govornika.


[SCM]actwin,-597,-452,691,580;Bakrac Zvucna slika 1996 - ABBYY FineReader 8.0 Professional Edition - [17 - Text]  FineReader.exe  20/05/2007 , 23:58:43
Bakran 1996: 42-43


Bakran 1996: 42-43


Bakran 1996: 75


Bakran 1996: 79


Bakran 1996: 82

Bakran 1996: 140


Bakran 1996: 147


Bakran 1996: 153


Bakran 1996: 242


Bakran 1996: 242


Bakran 1996: 248


Bakran 1996: 250


Bakran 1996: 258

Bakran 1996: 258


Bakran 1996: 269

Bakran 1996: 269

Quelle:
Bakran 1996: Bakran, Juraj. Zvučka slika hrvatskoga govora. – Zagreb: Ibis grafika. – 313 s.
Škarić 1991: Škarić, Ivo. Fonetika hrvatskog književnog jezika. – In: Povijesni pregled hravtskog jezika. – Zagreb:. – S. 61-376.